Ljudski život – put Osobnosti od rođenja do vječnosti

Ljudski život je vrlo kratko, ali sudbonosno razdoblje. U nekoliko desetljeća čovjek prolazi put od potpunog oslanjanja na tijelo i svijest do trenutka kada se pokazuje što je njegova Osobnost izabrala: prolazni materijalni svijet ili vječni Duhovni svijet.

Taj put nije samo biološko sazrijevanje. Tijelo raste, svijest se razvija, navike se gomilaju, karakter se oblikuje, ali najvažnije se događa mnogo dublje. U čovjeku se postupno otvara mogućnost osobnog izbora, a sva vrijednost života nalazi se upravo u tome: kome čovjek daje svoju pažnju, čemu služi i s čim se njegova Osobnost sjedinjuje.

Prvih osam dana

Od začeća i u prvim danima nakon rođenja tijelom djeteta upravlja primarna svijest. Ona održava životne procese organizma, upravlja kemijom tijela, refleksima, disanjem, hranjenjem i osnovnim preživljavanjem. To je životinjska svijest, ona koja postoji radi tijela i njegova opstanka.

U toj najranijoj fazi dijete je živo, osjetljivo i produhovljeno, ali njegova energetska struktura još nema onu puninu koja čovjeka razlikuje od životinje. Ono još nije čovjek u potpunom duhovnom smislu, jer Duša još nije ušla u njegovu strukturu, a Osobnost se još nije rodila kao onaj koji može svjesno birati.

Osmi dan

Osmog dana nakon rođenja događa se ključni prijelaz: Duša ulazi u energetsku strukturu djeteta. S dolaskom Duše rađa se i Osobnost, ono što čovjek uistinu jest. Istodobno se pojavljuje i sekundarna svijest, intelekt, logičko razmišljanje i složeniji unutarnji mehanizam koji će čovjeku služiti, ali ga često i odvlačiti od njegove prave biti.

Zato se u mnogim drevnim običajima upravo osmi dan smatrao posebnim. Tada su se obavljali obredi imenovanja, posvećenja, pranja ili duhovnog primanja djeteta u zajednicu. U tome je sačuvan trag razumijevanja da se osmog dana događa nešto više od običnog društvenog običaja: dijete dobiva puninu ljudske strukture. Taj prijelaz može se očitovati i izvana. Pogled novorođenčeta postaje življi, dublji i prisutniji, kao da se iza očiju pojavio netko tko promatra. U nekim promatranjima taj se trenutak povezuje i s naglim tjelesno-energetskim pomakom, koji se opisuje kroz promjenu težine od nekoliko do nekoliko desetaka grama. No prava važnost nije u brojci, nego u tome da je u strukturu ušla Duša i da je započeo put nove Osobnosti.

Djetinjstvo

U prvim godinama života Osobnost se tek oblikuje. Dijete upija sve: riječi, ton glasa, navike roditelja, atmosferu doma, strahove, radost, odnos prema Bogu, odnos prema ljudima i odnos prema samome sebi. Ono još nema zrelu obranu od tuđih misli, emocija i programa, pa je okruženje u kojem raste presudno važno.

Između pete i sedme godine Osobnost se manje-više formira. To je razdoblje prvog snažnog energetskog naleta, kada se djetetu daje dodatna unutarnja snaga za rast, razvoj i traženje vlastitog puta. U toj dobi djeca su često iskrenija, otvorenija i bliža unutarnjem osjećaju nego odrasli. Životinjska priroda još nije potpuno ojačala, ego još nije izgradio sve svoje obrambene zidove, a dijete još uvijek lakše osjeća ono jednostavno i čisto. U nekim slučajevima mala djeca mogu pokazivati neobična sjećanja, strahove, riječi ili obrasce ponašanja koji ne pripadaju njihovu sadašnjem iskustvu. To se može povezati s utjecajem podosobnosti, informacijskih slojeva prethodnih Osobnosti vezanih uz istu Dušu. Kako se nova Osobnost formira, takvi utjecaji obično slabe i nestaju, jer sadašnji čovjek dobiva prostor za vlastiti izbor.

Vjera roditelja i osobni izbor

U starijoj crkvenoj praksi sačuvan je vrlo važan trag razumijevanja dječjeg sazrijevanja. Do sedme godine dijete se uvodi u vjeru roditelja, jer ono još nije potpuno sposobno samostalno odrediti svoj duhovni put. Od sedme do četrnaeste godine dijete već mora potvrditi vlastitu želju, ali zajedno s roditeljima, jer se njegova Osobnost razvija i počinje jasnije osjećati vlastiti odnos prema vjeri. Nakon četrnaeste godine čovjek sam odlučuje koju će vjeru ispovijedati i kakav će odnos imati prema Bogu. To nije samo pravilo o religijskoj pripadnosti, nego dublji pokazatelj sazrijevanja: od toga trenutka čovjek sve više nosi osobnu odgovornost za svoj unutarnji izbor.

Zato je razdoblje od sedme do četrnaeste godine iznimno osjetljivo. Dijete više nije samo malo biće koje slijedi roditelje, ali još nije ni potpuno zrela Osobnost. Ono promatra, uspoređuje, osjeća nepravdu, traži istinu i vidi proturječja odraslih. Ako roditelji govore o Bogu, a žive u ljutnji, strahu, oholosti i osudi, dijete ne prima riječi, nego stanje koje stoji iza njih. Ako vidi iskrenost, dobrotu, mir i poštovanje, tada se u njemu lakše budi povjerenje prema Duhovnom.

Pubertet i vrijeme raskrižja

Između jedanaeste i četrnaeste godine dolazi do drugog, mnogo snažnijeg naleta životne energije. To je razdoblje puberteta, sazrijevanja tijela, buđenja spolne energije, jačanja emocija, osobnih stavova i unutarnjih sukoba. U isto vrijeme epifiza, pinealna žlijezda, doseže svoj poseban razvojni vrhunac, a Osobnost dobiva priliku jasnije osjetiti što je privremeno, a što vječno.

Taj nalet energije nije dan samo radi tijela. On je mogućnost. Energija može otići u požude, dokazivanje, bunt, strah, komplekse, taštinu i želju da se bude netko u očima drugih. Ali ista ta snaga može se usmjeriti prema Duhovnom, prema unutarnjoj čistoći, iskrenom traženju i želji da se razumije smisao života. To je prvo veliko raskrižje. Mladi čovjek često još ne zna objasniti što mu se događa, ali osjeća da se u njemu vodi borba. Jedan ga dio vuče prema svijetu, privlačnosti, nadmetanju i želji da bude prihvaćen. Drugi dio tiho podsjeća da postoji nešto dublje, nešto što se ne može kupiti, pokazati ni dokazati drugima. Tada se počinje jasnije vidjeti kome Osobnost daje svoju pažnju.

Zrela dob

U zreloj dobi čovjek uglavnom misli da živi svoj život. Radi, brine se, gradi obitelj, uči, bori se, želi biti siguran, priznat i voljen. No u dubini se nastavlja isto pitanje koje je postojalo od trenutka kada je Duša ušla u strukturu: hoće li Osobnost živjeti za Duhovni svijet ili će se izgubiti u materijalnom?

Čovjekovo pravo bojno polje nisu drugi ljudi, politika, novac ili okolnosti. Pravo bojno polje su misli, emocije, želje i pažnja. Svijest neprestano nudi slike, uvrede, strahove, planove, sjećanja, krivnju, ponos i opravdanja. Ona pokušava uvjeriti čovjeka da je on upravo taj tok misli. Ali Osobnost nije misao. Osobnost je onaj koji može promatrati misao, ne prihvatiti je i izabrati nešto drugo. Životna sila, prana, troši se svakoga dana. Dio odlazi na održavanje tijela, dio na emocije, dio na brige, dio na želje, dio na unutarnje dijaloge koji se vrte godinama. Ako čovjek svoju pažnju daje samo materiji, on rasipa ono najvrjednije što ima: mogućnost da se približi Duši i stekne stvarni Život.

Mogućnost preobrazbe

Čovjek nije osuđen biti rob svijesti. Upravo zato mu je dan život. Osobnost može naučiti promatrati misli, ne hraniti ih pažnjom, birati Ljubav umjesto osude, zahvalnost umjesto prigovora, tišinu umjesto unutarnje svađe. Duhovni rad nije bijeg od svijeta, nego promjena onoga tko u čovjeku odlučuje.

Kada se pažnja usmjerava prema Duši, kada se u čovjeku njeguje duboki unutarnji osjećaj Ljubavi, kada se ne živi samo za tijelo i njegovu privremenost, tada se struktura čovjeka počinje mijenjati. Osobnost se postupno približava Duši. U najvišem smislu, ona se može sjediniti s Dušom još za života i postati besmrtno Duhovno Biće, Anđeo. Taj proces nije teorija ni lijepa misao. To je stvarna unutarnja preobrazba. U duhovnom smislu čovjekova struktura prestaje biti zatvorena u staru piramidalnu shemu vezanosti za materiju i poprima drugu kvalitetu, povezanu sa stabilnošću i cjelovitošću. Čovjek tada više ne živi kao biće koje čeka smrt, nego kao Živi koji je već pronašao svoj dom.

Starost

Starost čovjeku skida mnoge iluzije. Tijelo više ne sluša kao prije, snaga se smanjuje, vanjski uspjesi gube sjaj, a ono što je čovjek godinama potiskivao počinje izranjati. Netko tada osjeća mir, jer zna da nije prodao dušu za privremeno. Netko osjeća žaljenje, jer vidi koliko je pažnje dao nebitnom.

U starosti se često jasno pokazuje kakav je čovjek bio iznutra. Ako je živio u ljutnji, zavisti, pohlepi i strahu, te se osobine mogu pojačati. Ako je njegovao dobrotu, jednostavnost, zahvalnost i Ljubav, starost može postati vrijeme unutarnje svjetlosti. Tijelo se troši, ali izbor Osobnosti postaje sve očitiji.

Smrt

Smrt nije nestanak. Ona je prijelaz. Kada tijelo prestane funkcionirati, Osobnost se odvaja od njega i prelazi u drugo stanje postojanja. Tada više nema maske tijela, nema društvene uloge, nema imovine, nema ugleda i nema izgovora. Ostaje samo ono što je Osobnost stvarno postala.

U trenutku smrti događa se prijelaz koji se može opisati kao prolazak kroz unutarnji kanal povezan sa Stražnjom suštinom. Mnogi ljudi koji su doživjeli kliničku smrt opisivali su tunel, izlazak iz tijela, neobičnu jasnoću i susret s onim što nadilazi običnu svijest. Ali najvažnije nije što je čovjek vidio u trenutku smrti, nego s čim je njegova Osobnost bila sjedinjena prije toga. Nakon smrti tijela više se ne može promijeniti temeljni izbor. Život je prostor u kojem se bira. Smrt je trenutak u kojem se pokazuje ishod tog izbora.

Dvije sudbine Osobnosti

Ako se Osobnost tijekom života sjedinila s Dušom, ona ulazi u Duhovni svijet. To je oslobođenje iz kruga rađanja i smrti. Takav čovjek više nije vezan uz materijalni sustav, podosobnosti, strah, bol i prolaznost. On postaje Živ, stvarno Duhovno Biće. Ako se Osobnost nije sjedinila s Dušom, nakon smrti postaje podosobnost. To je stanje okovanog uma, svijesti koja pamti, osjeća, žali i pati, ali više ne može ništa promijeniti. Podosobnost nije slobodna. Ona je informacijski sloj na Duši, dio iskustva koji ostaje vezan uz sustav i čeka novu reinkarnaciju Duše ili konačno uništenje.

To stanje nije kazna izvana, nego posljedica izbora. Čovjek cijeli život ima priliku dati pažnju Duhovnom, ali ako je svu pažnju predao prolaznom, tada se nakon smrti susreće s onim što je sam izabrao. Zato je ljudski život toliko dragocjen. Kratak je, ali u njemu se odlučuje vječnost. Smisao života nije samo roditi se, odrasti, raditi, starjeti i umrijeti. Smisao je da Osobnost prepozna svoju Dušu, nauči razlikovati glas svijesti od dubokog unutarnjeg osjećaja i izabere Duhovni svijet dok za to još ima vremena.

Svaki dan, svaka misao kojoj se ne poklonimo, svaka iskrena Ljubav koju izaberemo, svaka unutarnja pobjeda nad strahom, osudom i egoizmom približava čovjeka onome zbog čega je rođen. Čovjek nije stvoren da ostane prah. Rođen je da pronađe Život.