Sofija – Božanska mudrost i stvaralačka sila koja vodi čovjeka u Vječnost
Božanska mudrost, ženski stvaralački princip i put prema Vječnosti
Ime Sofija potječe od starogrčke riječi sophía, koja znači mudrost i znanje. Međutim, ono ne označava samo učenost, ljudsku inteligenciju ni gomilanje podataka. Sofija je personificirana Božanska mudrost – živo, utjelovljeno Znanje odozgo koje ne nastaje zaključivanjem uma, nego dolazi iz Duhovnog svijeta. Ona je ženski stvaralački princip, Božja Ljubav na djelu i sila koja životu daje oblik, smisao i mogućnost duhovnog preobražaja.
Kroz različita razdoblja i kulture ta je ista bit bila prepoznata pod različitim imenima i likovima. Izida, Inana, Sofija, Majka Božja, Marija i Marija Magdalena nisu tek nepovezane povijesne figure. Iza tih imena sačuvano je sjećanje na provodnice Božje Ljubavi i na istinski ženski princip koji ne vlada silom, nego stvara, oživljava, štiti i vodi čovjeka prema duhovnom oslobođenju.
Mudrost koja je bila prije stvaranja
U biblijskim opisima Mudrost postoji prije uređenja vidljivog svijeta. Prisutna je kada se postavljaju temelji zemlje, sudjeluje u stvaranju i raduje se sinovima ljudskim. Naziva se „dahom Božje sile”, „čistim izlijevanjem Njegove slave”, „odrazom vječnog svjetla” i „besprijekornim ogledalom Božjeg djelovanja”. Ostajući jedna, može sve; ostajući u sebi, sve obnavlja. Ulazi u svete duše i čini ih prijateljima Boga i proroka.
Takav opis pokazuje da Sofija nije apstraktna filozofska zamisao. Ona je djelatna duhovna sila. Njezina mudrost nije hladna ni odvojena od Ljubavi. Ona prožima ono što je duhovno čisto, budi uspavanu unutarnju težnju čovjeka i otvara mogućnost spoznaje koja nadilazi materijalna osjetila. Zato se Sofija naziva Majkom svijeta i Majkom svega Stvaranja. Vječna Božanska ženstvenost nije ženski princip u biološkom ili društvenom smislu, nego stvaralačka snaga kroz koju se Božji plan očituje. U njoj su sjedinjeni Mudrost, Ljubav, čistoća i stvaranje. Ona je poput izvora žive vode koja gasi duhovnu žeđ i poput svjetla koje ostaje nevidljivo, a ipak obasjava sve što je sposobno primiti njegovu toplinu.
Sofija kao zvijezda vodilja Osobnosti
Čovjek u sebi nosi mogućnost izbora između prolaznog materijalnog svijeta i Vječnosti. Osobnost se može poistovjetiti s tijelom, mislima i željama svijesti ili svoju pažnju usmjeriti prema Duši i Duhovnom svijetu. Sofija na tom putu predstavlja zvijezdu vodilju: njezino svjetlo ne oduzima čovjeku slobodu izbora, nego mu pokazuje smjer.
Duša je veza s Duhovnim svijetom, a spajanje Osobnosti s Dušom cilj je čovjekova života. Stvaralačka sila Allata omogućuje taj unutarnji preobražaj. Kada čovjek njeguje iskrenu Ljubav prema Bogu, čuva pažnju od diktature svijesti i živi dubokim osjećajima, Osobnost dobiva stvarno iskustvo doticaja s Duhovnim svijetom. Sofija je slika i živa pomoć na tom putu – sila Božje Ljubavi koja vodi prema vratima Vječnosti.
Upravo zato njezina se uloga uspoređuje s vratima raja, ljestvama koje uzdižu čovjeka sa zemlje prema nebu i mostom koji vodi iz smrti u Život. Najviši oblik služenja nije samo postići vlastito duhovno oslobođenje, nego ostati pomagati drugima. Sofija-Marija stoji na vratima Duhovnog svijeta kako bi i druge duše mogle ući. To je služenje bez traženja vlasti, slave ili nagrade – čista Ljubav koja daje.
Sofija u kršćanstvu, gnosticizmu i sufijskoj misli
Kršćanska predaja sačuvala je Sofiju kao Božju Mudrost, Majku svega Stvaranja i duhovno oživljavajuću snagu. U ranim kršćanskim i gnostičkim tekstovima Božanski ženski princip pojavljuje se kao prvobitna Misao, Majka, spasiteljska sila, živo Svjetlo i nositeljica znanja o vječnim stvarima. Ona budi one koji spavaju, govori glasom koji prepoznaju sinovi svjetlosti i donosi živu vodu koja oslobađa čovjeka od unutarnjeg kaosa. Gnostičko razumijevanje Sofije govori o nebeskoj Mudrosti i duhovnom majčinskom principu iz kojeg dolazi pomoć bićima svjetlosti. Naglasak nije na obredu ni vanjskoj pripadnosti, nego na unutarnjem buđenju, spoznaji i povratku čovjeka njegovoj istinskoj duhovnoj prirodi.
U sufijskoj misli najviša i najsuptilnija percepcija Božanskoga također se povezuje sa ženskim principom. Stvaranje se očituje kroz aktivni i primajući princip, a bez primajuće stvaralačke snage mogućnost ne prelazi u život. Tako se i ovdje otkriva ista duboka istina: Bog nema ljudski spol, ali Božje stvaranje i milost čovjek često prepoznaje kroz sliku majčinske Ljubavi koja prima, rađa, njeguje i vodi. Različiti jezici i religijske slike ne mijenjaju bit. Sofija ne pripada jednoj religiji. Božanska mudrost i stvaralačka Ljubav dostupne su svakom čovjeku koji iskreno teži duhovnom spasenju.
Katedrala Svete Sofije u Kijevu – hram kao zapis o čovjeku
Jedan od najsnažnijih arhitektonskih prikaza tog Znanja jest Katedrala Svete Sofije u Kijevu. Prva katedrala podignuta je u 11. stoljeću prema oblikovnim savjetima koje je Agapit Pečerski davao knezu Jaroslavu Mudrom. Njezina prvobitna peterobrodna križno-kupolna arhitektura, trinaest kupola i piramidalni ustroj nisu bili slučajni ukras. Hram je bio svojevrsna knjiga u kamenu, izgrađena jezikom drevnih znakova, brojeva i prostornih odnosa.
Katedrala je simbolizirala Dušu, dok su četiri gradska vrata postavljena oko nje tvorila dijagonalni križ nalik četirima Suštinama čovjeka. Cjelokupan raspored upućivao je na čovjekovu energetsku strukturu, njegovu povezanost s Dušom i mogućnost duhovnog oslobođenja. Pet izduženih brodova nosilo je i značenje duhovne lađe koja plovi kroz vrijeme – duhovnog kovčega namijenjenog očuvanju istinskog Znanja za buduće naraštaje.
Katedrala je bila posvećena Navještenju, odnosno zajedničkom štovanju Djevice Marije i arkanđela Gabrijela. Ta povezanost nosi dublju simboliku: božanski Lotos predstavlja plan, a stvaralački Allat njegovu provedbu. Gdje Djevica stvara sveto, Duh Sveti prebiva s njom. Razdvajanje tih dvaju principa u kasnijoj religijskoj praksi zamaglilo je prvobitno jedinstvo duhovne poruke i njezina stvaralačkog očitovanja.
Oranta – Neslomljivi zid i znak AllatRa
U luku glavnog oltara Katedrale Svete Sofije nalazi se monumentalni mozaik Majke Božje Orante, poznate i kao Neslomljivi zid. Prikazana je u punoj visini, s rukama podignutima i savijenima u laktovima. Taj položaj ruku tvori drevni znak Allata – polumjesec s krajevima okrenutima prema gore. Znak govori o stvaralačkim silama Allata i o duhovnom spajanju Osobnosti s Dušom. On označava prosvjetljenje, spoznaju Istine i postizanje duhovnog oslobođenja. Isti smisao sačuvan je u drevnim prikazima božica s podignutim rukama i u petroglifima koji su nastali mnogo prije oblikovanja suvremenih religija.
Oranta stoji u plavoj haljini na četverokutnoj osnovi, okružena zlatnim mozaikom. U njezinoj kompoziciji sjedinjeni su zemaljsko i nebesko, oblik i svjetlo, čovjekova unutarnja struktura i stvaralačka sila koja ga može preobraziti. Naziv Neslomljivi zid ne govori samo o zaštiti građevine. On izražava nepokolebljivu duhovnu snagu Majke Božje, Ljubav koju materijalni svijet ne može razoriti.
Sofijina skupina među vitezovima Templarima
Znanje o ženskom stvaralačkom principu bilo je prisutno i u unutarnjem krugu vitezova Templara. Nakon osnivanja Reda oblikovana je prva, Sofijina skupina, koja se nazivala i Marijinom skupinom u čast Marije Magdalene. Činilo ju je 12 žena. One su bile tajni izvor duhovne sile vitezovima koji su bili inicirani u taj sakrament i s njima održavali stalnu duhovno-osjećajnu povezanost.
Ta povezanost nije bila sustav zemaljske hijerarhije. Snaga nije dolazila iz oružja, bogatstva ni političkog utjecaja, nego iz unutarnje vatre, zajedništva i rezonancije s Duhovnim svijetom. Žene su morale nadvladati egoizam, ponos, zavist, sumnje i diktaturu svijesti kako bi djelovale kao jedinstvena duhovna cjelina. Njihova služba pokazivala je što se događa kada se pažnja, Ljubav i stvaralačka sila sjedine u zajedničkom cilju služenja Bogu i ljudima.
Templari su, međutim, to Znanje zadržali unutar zatvorene organizacije. Njihova usmjerenost na očuvanje vlastite moći ograničila je ono što je trebalo biti dano svim ljudima. Kada su pokušali proširiti skupinu prema drevnom ustroju sestara Allat, bilo je prekasno. Time je ostavljena snažna pouka: duhovna sila nije dana radi povlaštenog položaja nekolicine. Kada se zatvori, prisvoji ili podredi strahu od gubitka moći, njezina se mogućnost služenja čovječanstvu sužava.
Vizija božanske Sofije i zlatni kalež
U zapisu templarskog viteza Evrarda sačuvano je iskustvo povezano sa Sofijom. Tijekom velikog sakramenta inicijacije pred njim se otvorio prizor blistave svjetlosti. U toj svjetlosti ugledao je božansku Sofiju, obavijenu sjajem koji se nije mogao opisati ljudskim riječima.
U rukama je držala zlatni kalež oblikovan poput vječnog cvijeta Ljubavi, poput lotosa čije su latice otvorene u čistoći. Iz kaleža mu je dala zlatni napitak – božansku vatru. Nije ga doživio kao zemaljsku tekućinu, nego kao nezemaljsku toplinu koja je ispunila cijelo biće, probudila radost i otvorila unutarnji izvor sile. S tim iskustvom došlo je razumijevanje besmrtnosti, mudrosti i otvorenih vrata u drugi svijet.
Zlatni kalež u ovoj viziji nosi isto duboko značenje kao Gral: čovjek postaje posuda sposobna primiti Božansku Ljubav. Lotos označava čistoću i duhovno otvaranje, zlatni napitak silu koja preobražava, a Sofija onu koja tu silu daje. Prosvjetljenje nije bilo znanje uma, nego potpuni unutarnji doticaj s Duhovnim svijetom.
Sofija i stvarni smisao ženske stvaralačke sile
Sofija vraća razumijevanje ženskog principa njegovu izvornom duhovnom smislu. Taj princip nije borba žene protiv muškarca, niti zamjena jedne zemaljske vlasti drugom. On je sposobnost primanja i provođenja Božje Ljubavi, stvaranja duhovnog prostora, ujedinjavanja ljudi i pomaganja drugim dušama da pronađu put kući.
Sila Allata je stvaralačka, a anti-allat razara, dijeli i zatvara čovjeka u egoizam. Zato se Sofijina mudrost prepoznaje po onome što stvara: po unutarnjoj čistoći, slobodi od diktature svijesti, ujedinjenju, brizi za druge i iskrenoj težnji prema Bogu. Ona ne hrani ponos Osobnosti, nego joj pomaže nadići materijalni svijet.
Sofija je mnogo više od povijesnog imena, teološkog pojma ili simbola na zidovima drevnih hramova. Ona je živa stvaralačka sila Božje Ljubavi. Njezino svjetlo pokazuje Osobnosti put prema Duši, a njezina pomoć otvara mogućnost da čovjek prestane biti rob prolaznoga i postane biće svjetlosti. Kada se Mudrost sjedini s Ljubavlju, Znanje prestaje biti riječ i postaje Život.
