Što raditi sa sviješću, egom i mislima?

Čovjek nije skup misli koje mu prolaze kroz glavu. Misli dolaze i odlaze, emocije se podižu i nestaju, želje mijenjaju oblik, ali postoji onaj tihi unutarnji promatrač koji sve to vidi. Taj promatrač je Osobnost, ono što čovjek uistinu jest.

Svijest pripada materijalnom svijetu. Ona je alat tijela, mehanizam kroz koji čovjek može učiti, govoriti, planirati i djelovati u svakodnevici. Problem nastaje kada svijest zauzme mjesto gospodara i počne se predstavljati kao “ja”. Tada ego, strahovi, slike i nametljive misli počinju voditi čovjeka kao da je on samo njihova igračka.

Nisi svoja svijest

Prvi korak je jednostavan, ali dubok: treba jasno vidjeti da misao nije isto što i ti. Ako misao možeš promatrati, onda ti nisi ta misao. Ako možeš primijetiti da se u tebi pojavila ljutnja, zavist, samosažaljenje ili oholost, onda postoji netko dublji od tih stanja, netko tko ih vidi.

Svijest često djeluje kao osobni demon: ubacuje slike, komentare, opravdanja, strahove i želje. Ona može govoriti glasom uvrede, glasom nadmoći, glasom žrtve ili glasom lažne pravednosti. Njezina glavna zadaća je vezati pažnju Osobnosti za materijalno i odvojiti čovjeka od Duše. Zato misli treba promatrati bez panike i bez poistovjećivanja. Sjedni mirno i nekoliko minuta gledaj što svijest nudi. Ne treba joj vjerovati. Ne treba s njom raspravljati. Samo primijeti: “Došla je misao. Došla je slika. Došla je emocija.” Već taj odmak slabi njezinu vlast.

Razotkriti skrivene programe

Svijest voli tajnost. Što je misao skrivenija, to se čini moćnijom. Kada čovjek iskreno prizna sebi što mu se stvarno vrti u glavi, mnogi programi gube snagu.

Zato je korisno zapisati ili naglas izgovoriti ono što se pojavljuje: zavist, želju za osvetom, potrebu da se bude važan, strah od poniženja, osudu drugog čovjeka, unutarnje rasprave i planove. Ne radi se o tome da se čovjek ponižava pred drugima, nego da prestane glumiti pred sobom. Kada se mehanizam vidi, više ne djeluje iz sjene.

Upravljati pažnjom

Pažnja je najvrjedniji resurs koji Osobnost ima. Ona je poput vode za cvijet. Ono što zalijevaš, to raste. Ako pažnjom hraniš uvredu, ona će rasti. Ako hraniš strah, on će zauzeti prostor u tebi. Ako hraniš Ljubav prema Bogu, zahvalnost i unutarnju tišinu, tada raste duhovni dio čovjeka.

Misao sama po sebi nema stvarnu moć dok joj Osobnost ne da pažnju. Kada se pojavi negativna misao, agresivna slika ili sebična želja, najvažnije je ne ulagati se u nju. Ne treba je razrađivati, opravdavati ni voditi dijalog u glavi. Dovoljno je prepoznati je i pažnju vratiti prema unutarnjem osjećaju života, prema Duši.

Pravilo 90/10

Za duhovni život potrebno je promijeniti unutarnji prioritet. Devedeset posto pažnje treba biti usmjereno na najdublji osjećaj, na Ljubav prema Bogu, na stalnu vezu s Duhovnim svijetom. Preostalih deset posto dovoljno je za svakodnevne zadatke: posao, obitelj, razgovore, obaveze i praktične odluke.

To ne znači zanemariti život. Naprotiv, čovjek tada djeluje mirnije i jasnije. Razlika je u tome što materijalni svijet više nije unutarnji gospodar. Čovjek obavlja ono što treba, ali iznutra ostaje okrenut prema glavnom cilju.

Postaviti granicu svijesti

Svijest se ne može potpuno ukloniti dok je tijelo živo. Ona je potrebna za funkcioniranje u ovom svijetu. Ali ne smije biti gospodar. Mora postati alat. Zato joj treba postaviti jasnu granicu. Ne prihvaćati programe oholosti, dominacije, zavisti, požude, samosažaljenja i osude. Ne dopuštati da svijest odlučuje što je duhovno, jer ona duhovno ne poznaje. Ona može raspravljati o Bogu, ali ne može živjeti Boga. Ona može izgovarati lijepe riječi, ali Ljubav dolazi iznutra, iz dubine, iz živog kontakta s Dušom.

Korisno je svijest zaposliti. Ako joj se ne da zadatak, često počinje vrtjeti negativnost. Neka uči jezik, rješava tehnički problem, uređuje tekst, proučava korisno gradivo ili obavlja konkretan posao. Zaposlena svijest manje smeta. Ali smjer života ne smije određivati ona, nego Osobnost.

Rad s mislima

Misli dolaze izvana, iz sustava Životinjskog uma. Čovjek ih ne mora prihvatiti kao svoje. Najopasniji trenutak nije pojava misli, nego trenutak kada Osobnost kaže: “To sam ja” ili “To je moje”.

Ako se pojavi misao osude, zavisti, straha ili agresije, treba je presjeći odmah, prije nego dobije pažnju. Ne ulaziti u unutarnje dijaloge. Ne dokazivati svijesti da nije u pravu. Ona se hrani raspravom jednako kao i pristankom. Umjesto borbe, pažnju treba glatko prebaciti na osjećaj zahvalnosti, na mir, na Ljubav, na unutarnju radost. To nije bijeg od stvarnosti. To je izbor čime ćeš hraniti svoj život.

Dnevnik misli

Dnevnik misli može biti vrlo praktičan alat. Kada se nametljive misli zapisuju nekoliko dana, vidi se da se ponavljaju kao stari programi. Iste teme, isti strahovi, iste uvrede, ista potreba da se bude u pravu. Ono što je u glavi izgledalo važno, na papiru često izgleda kao običan spam.

Tada čovjek lakše vidi da svijest ne govori ništa novo. Ona samo mijenja kostim istog programa. Jednom je to strah, drugi put samovažnost, treći put uvreda, četvrti put briga za budućnost. Mehanizam je isti: uzeti pažnju Osobnosti.

Od uma prema osjećajnoj percepciji

Krajnji cilj nije beskrajno analizirati svijest. Cilj je prestati živjeti samo kroz um i prijeći na osjećajnu percepciju. Duhovno se ne spoznaje raspravom u glavi, nego najdubljim osjećajem. Meditacija može biti rad svijesti sa sviješću, osobito ako se čovjek bavi slikama, tehnikama i unutarnjim kontroliranjem procesa. Duhovna praksa traži nešto drugo: odvajanje od misli i uranjanje u živi osjećaj Ljubavi. U praksi Lotosovog cvijeta najvažnije nije zamišljanje, nego rađanje i čuvanje unutarnje Ljubavi, nježno i postojano, bez prisile.

Živjeti u osjećaju znači nositi zahvalnost u svakodnevici. Ne samo za vrijeme prakse, nego dok hodaš, radiš, govoriš, šutiš, susrećeš druge ljude. Unutarnji dijalog s Duhovnim svijetom nije razgovor riječima, nego stalna okrenutost prema Onome što je živo, čisto i vječno.

Što konkretno raditi svaki dan

Ujutro se prisjeti da nisi svijest. Ti si Osobnost koja bira.

Tijekom dana promatraj gdje odlazi pažnja. Ako ode u negativno, vrati je bez ljutnje na sebe.

Ne raspravljaj s mislima. Prepoznaj ih i pusti da prođu.

Zapiši najupornije misli ako se ponavljaju. Pogledaj ih kao program, a ne kao istinu.

Zaposli svijest korisnim radom, ali joj ne predaj unutarnje vodstvo.

Čuvaj osjećaj zahvalnosti i Ljubavi prema Bogu kao glavnu unutarnju nit dana.

Ako padneš, ustani mirno. Svaki trenutak je nova mogućnost izbora.

Svijest i ego treba proučavati da bi se znali njihovi trikovi, ali im ne treba davati važnost. Pobjeda nad njima ne dolazi iz iscrpljujuće borbe s mislima, nego iz prestanka hranjenja tih misli pažnjom. Kada se pažnja vraća Duši, unutarnji neprijatelj ostaje bez hrane, a Osobnost se okreće onome zbog čega je i došla u ovaj svijet: postati živa.