Poslanik Muhammed – glasnik Ljubavi, znanja i jedinstva
Od prve objave i unutarnjega džihada do milosti, jednakosti i sna o ujedinjenom čovječanstvu
Poslanik Muhammed, mir i blagoslov Allaha neka su na njega, svoj je život posvetio služenju Jednom Allahu i buđenju čovjeka iz duhovnog sna. Njegova misija nije bila stvaranje zemaljske vlasti niti izdizanje jednoga naroda iznad drugoga. Donio je poziv čovjekovu srcu: napustiti idole, prestati robovati strahu i materijalnim željama te izabrati Ljubav prema Allahu kao najviši smisao života.
U središtu njegova učenja nalazi se jednostavna istina. Bog je jedan, a čovjekova vrijednost ne određuje se podrijetlom, bogatstvom, položajem ni pripadnošću određenoj skupini. Svi ljudi potječu iz istoga ljudskog roda i nitko nema prirodnu prednost nad drugim čovjekom. Ono što čovjeka uzdiže jest njegova iskrenost pred Allahom, čistoća namjere i djela kojima potvrđuje Ljubav.
Život posvećen Istini
Muhammed je odrastao u društvu snažno obilježenom plemenskim podjelama, trgovinom, borbom za utjecaj i štovanjem mnogih idola. I prije početka poslaničke misije ljudi su ga poznavali kao pouzdanoga i istinoljubivoga čovjeka. Ta osobina nije bila vanjska uloga. Vjernost zadanoj riječi, čuvanje povjerenja i pošten odnos prema ljudima postali su važan dio poruke koju je kasnije prenosio. Prva objava otvorila je novo razdoblje njegova života. Džibril mu je prenio poziv na čitanje i spoznaju. Riječ „Čitaj“ nije samo poticaj učenju slova, nego poziv čovjeku da promatra, razmišlja, razlučuje i spoznaje istinu. Znanje oslobađa od neznanja, a istinska spoznaja ne završava u gomilanju podataka. Ona vodi unutarnjem razumijevanju da iza prolaznoga materijalnog svijeta postoji vječni Duhovni svijet.
Objave nisu Muhammedu donijele lagodan život. Donijele su odgovornost, progon, poruge i otvoreno neprijateljstvo onih čija je moć počivala na starim običajima i nejednakosti. Unatoč pritisku, nije odustao od poziva Jednom Allahu. Njegova postojanost pokazuje što znači vjernost: ne izgovarati velike riječi samo kada je ugodno, nego živjeti Istinu i onda kada takav izbor traži hrabrost i odricanje.
Džibril i predaja duhovnoga Znanja
Džibril nije bio samo navjestitelj pojedinih riječi. Prenosio je Muhammedu otkrivenja o duhovnim tajnama čovjeka, odgovornosti Osobnosti, borbi koja se odvija unutar čovjeka i povratku Duhovnom svijetu. U tom se susretu materijalno nije proglašavalo konačnom stvarnošću. Zemaljski život prikazan je kao kratko vrijeme izbora u kojem se odlučuje sudbina Osobnosti.
Noćno putovanje i uzdizanje kroz nebesa govore o iskustvu koje nadilazi granice obične osjetilne percepcije. Predaja o dolasku do krajnje granice, Sidrat al-Muntaha, čuva sliku najviše duhovne granice do koje stvorenje može doći Allahovom voljom. Lotos na krajnjoj granici povezuje put spoznaje s unutarnjim sazrijevanjem i približavanjem Vječnom svijetu.
Ljubav prema Allahu kao srž vjere
Vjera koju je Muhammed živio nije bila mehaničko izvršavanje obreda radi nagrade niti pokornost rođena iz straha. Ljubav prema Allahu trebala je nadvisiti ljubav prema svemu prolaznom. Kada je srce ispunjeno takvom Ljubavlju, služenje više nije teret. Ono prirodno proizlazi iz zahvalnosti, kao potreba da se primljeno dobro dijeli s drugim ljudima. Allah je Milostivi, Samilosni, Onaj koji ljubi, prašta i daruje mir. Strah udaljava čovjeka od onoga čega se boji, dok Ljubav otvara put prema bliskosti. Zato istinska pobožnost nije užas pred kaznom, nego budnost kojom čovjek čuva svoju unutarnju čistoću i ne želi izgubiti Allahovu naklonost.
Muhammedova dova bila je usmjerena upravo prema toj Ljubavi: da mu Ljubav prema Allahu bude draža od njega samoga, obitelji, bogatstva i svega zemaljskog; da voli one koji vole Allaha i djela koja ga Allahu približavaju. U toj čežnji nema trgovine s Bogom. Čovjek ne čini dobro da bi stekao ugled, vlast ili materijalnu korist, nego zato što drukčije više ne može živjeti.
Veliki džihad vodi se u čovjeku
Jedna od najvažnijih poruka odnosi se na džihad kao unutarnju borbu. Najopasniji neprijatelj ne stoji izvan čovjeka. On se očituje kroz nefs, ponos, zavist, ljutnju, pohlepu, želju za dominacijom i glas koji opravdava izdaju vlastite Savjesti. Pobijediti taj mehanizam znači prestati mu davati snagu pažnje i izabrati ono što vodi Allahu. Mač te borbe nije usmjeren protiv ljudi. To je mač Znanja koji razdvaja istinu od laži i prekida vlast iluzije nad Osobnošću. Zlo se ne može pobijediti novim zlom, a mržnja ne može roditi mir. Čovjek koji se bori za duhovnu slobodu ne traži neprijatelje među narodima i vjerama. On prepoznaje zajedničkog protivnika u svemu što ljude dijeli, pretvara ih u masu i potiče da jedni drugima nanose bol.
Takav džihad traje svakoga dana. Vodi se u trenutku kada čovjek može slagati, ali bira istinu; kada može poniziti, ali bira poštovanje; kada može uzvratiti gnjevom, ali ne hrani gnjev; kada materijalna korist traži izdaju Savjesti, a on ostaje vjeran Allahu. Velika pobjeda počinje u nevidljivom izboru koji nitko drugi možda neće ni primijetiti.
Milost, jednakost i dostojanstvo čovjeka
Muhammed je ljude učio da najprije budu istinska ljudska bića. Vjersko ime bez čovječnosti prazna je ljuska. Briga za siromašne, siročad, žene, putnike i sve kojima je potrebna zaštita nije sporedni dodatak vjeri, nego njezina vidljiva potvrda. Čovjek koji govori o Allahu, a tlači slabijega, svojim djelima poriče ono što izgovara. Njegov odnos prema znanju obuhvaćao je i obrazovanje žena. Poziv „Čitaj“ ne pripada samo jednome spolu ili sloju društva. Učenje razvija sposobnost razlučivanja, dok neznanje olakšava manipulaciju i pretvara tuđa tumačenja u zamjenu za vlastitu odgovornost pred Allahom.
Poštovanje drugih vjera također se očitovalo u zaštiti njihovih bogomolja, svećenstva i prava na molitvu prema vlastitim običajima. Prisila ne može roditi vjeru, jer se unutarnji izbor ne može narediti. Allahu nije potrebna predstava pokornosti. Potrebna je slobodna, iskrena Ljubav čovjeka.
Medina i snaga živoga primjera
Preseljenje u Medinu nije bilo samo promjena mjesta. Ondje se počela oblikovati zajednica u kojoj su pripadnost, uzajamna pomoć i odgovornost trebale nadvladati plemenske sukobe. Ljudi nisu bili privučeni samo riječima. Privlačili su ih mir, dobra volja, dostojanstvo i unutarnja snaga onih koji su nastojali živjeti ono što su govorili.
Kada se Muhammed vratio u Meku, pobjeda nije trebala postati osveta. Oprost je pokazao da duhovna snaga ne ponižava poraženoga. Čovjek koji je pobijedio vlastitu želju za osvetom slobodniji je od onoga tko je pokorio čitav grad, ali je ostao rob mržnje.
Odgovornost za povjereni život
Zemaljski život prolazan je i čovjek za njega snosi odgovornost. Muhammed je upozoravao da će čovjek biti upitan kako je proveo život, kako je koristio tijelo, kako je stekao i trošio imetak te što je učinio sa znanjem koje mu je bilo dostupno. Ta pitanja vraćaju čovjeka biti: pažnja, vrijeme i snaga nisu dani za prazno rasipanje, nego za duhovno sazrijevanje i dobra djela.
Pravi život nije ograničen tijelom. Tijelo je privremeno, a Osobnost mora tijekom zemaljskog života izabrati hoće li se približavati Duši i Duhovnom svijetu ili će svu snagu ulagati u ono što će nestati. Zato Sudnji dan nije tema namijenjena zastrašivanju, nego podsjetnik da nijedan iskren izbor nije bez značenja i da se odgovornost ne može prenijeti na vjerskog vođu, zajednicu ili pretke.
Upozorenje na praznu religijsku formu
Muhammed je upozorio na vrijeme u kojem će od vjere ostati ime, od svetoga tek vanjski oblik, a bogomolje će biti pune dok u srcima neće biti Istine. Takvo stanje nastaje kada ljudi prestanu sami tražiti Allaha i prepuste svoj izbor onima koji religiju koriste za moć, podjele i materijalne ciljeve. Ritual bez Ljubavi ne mijenja čovjeka. Učenje riječi napamet bez života po njima ne donosi duhovnu slobodu. Pozivanje na Poslanika uz istodobno kršenje povjerenja, širenje mržnje i ponižavanje drugih ljudi nije vjernost Muhammedu. Vjernost se prepoznaje po djelima, Savjesti i svakodnevnoj spremnosti da se Allahova volja stavi iznad vlastitoga ega.
Obnova izvorne čistoće povezana je s dolaskom Imama Mahdija, koji ne dolazi jednome narodu niti radi osvajanja svijeta materijalnim mačem. Njegova je zadaća vratiti znanje o Ljubavi prema Allahu, razotkriti laž i ujediniti ljude. Muhammedova proročanstva stoga pozivaju na budnost: prepoznati glas Istine po Ljubavi, miru, jednakosti i služenju svim ljudima, a ne po prijetnji, prisili i želji za vlašću.
San Poslanika o ujedinjenom čovječanstvu
Muhammed je ujedinio ljude koji su prije bili razdvojeni krvnim osvetama, plemenskim ponosom i borbom za prevlast. Njegov podvig pokazuje da se duboka promjena društva ne postiže samo novim pravilima. Ona počinje promjenom čovjekova unutarnjeg izbora.
Svijet u kojem ljudi žive u miru, poštuju različitosti, pomažu jedni drugima i stavljaju ljudski život iznad profita odražava san svih istinskih proroka. Takvo jedinstvo ne briše jezike, narode i kulture. Ono ih povezuje zajedničkim duhovnim temeljem: svi smo braća i sestre po Duhu i svi snosimo odgovornost za svijet koji svakodnevno stvaramo. Nasljeđe poslanika Muhammeda nije poziv na obožavanje njegova ljudskog lika, nego na slijeđenje smjera koji je pokazao. Voljeti Allaha više od prolaznoga. Čuvati povjerenje. Tražiti znanje. Pobijediti nefs. Poštovati slobodu drugoga čovjeka. Odgovoriti na mržnju dostojanstvom, a na podjelu jedinstvom.
Kada se te riječi pretvore u unutarnje stanje i djela, vjera prestaje biti oznaka. Postaje Život. Tada čovjek ne govori samo da pripada Allahu, nego svakim izborom potvrđuje da je dostojan povjerenja koje mu je dano.
