Andrija Prvopozvani
Prvi učenik, sjeme lotosa i blagoslov zemalja uz Dnjepar
Prvi kojega je Isus uzeo k sebi bio je Andrija. Zvali su ga Prvopozvani jer je bio među prvima koje je Učitelj prihvatio dok je propovijedao u Palestini. Njegova veličina nije u naslovu. Cijeli je život ostao onakav kakvim ga je Isus prepoznao: dobar, iskren, velikodušan, plemenit, skroman, spreman nositi teret koji drugi nisu mogli ponijeti. Crkvena predaja često stavlja Petra na prvo mjesto. Stvarnost je drugačija. Prvi poziv pao je na Andriju.
PRVI KOJEGA JE UČITELJ UZEO K SEBI
Kad se Isus, nakon godina na Istoku, vratio u Palestinu, bilo mu je gotovo trideset. Ivan je već propovijedao i imao sljedbenike. Kad je Issa došao s Istoka, mnogi iz Ivanove skupine pošli su za Njim. Jedan od prvih učenika koje je uzeo k sebi bio je Andrija. Zašto se onda Petar smatra prvim apostolom? To je crkvena legenda, daleko od onoga što se dogodilo. Isus Petra nije nazvao svojim učenikom, niti glasnikom svoga Učenja, niti prvim apostolom. Kasniji spisi dizani su radi slave autoriteta Petra i Pavla, na pozadini Isusovih djela.
Andrija i Šimun nisu bili puno braća. Šimuna su zvali Simon bar-Jonah, Jonin sin Šimun. Andrija je bio njegov polubrat. Ime Andrija je grčko. Šimun je bio Galilejac iz Betsaide, oženjen, s dvoje djece, ribar na Tiberijadskom jezeru, koje se u davnini zvalo i Galilejskim morem i Genezaretskim jezerom. Andrija je prvo bio u zajednici Ivanovih učenika. Od njega je Šimun prvi put čuo za Issu. Kad je Andrija postao učenik samog Isusa, Šimun, zaintrigiran pričama o čudima i ozdravljenjima, zamolio je brata da ga odvede k Njemu. Andrija je to učinio.
Ali braća nisu bila ista.
Andrija je bio dobar, iskren, velikodušan, plemenit. Imao je one ljudske osobine zbog kojih je postao Isusov učenik. Šimun je bio njegov potpuni antipod: krajnje egoističan, pohlepan, željan moći i kukavica.
Dok je Andrija govorio o Issi, bio je iskreno dirnut Njegovom velikom Dušom. Divio se duhovnoj Suštini Isusa, sposobnosti liječenja duša i tijela, pomaganju ljudima. Šimun se divio moći utjecaja, kad su se pred tim čovjekom „tresli“ ljudi poput Andrije. Ista vijest, dva srca. U tome se vidi zašto je Učitelj prvo prepoznao Andriju. Među ženama je izabrao Mariju, među muževima Andriju. Ponizan, naizgled beznačajan čovjek, bio je prvi na ovoj zemlji kojega je Gospodin pozvao.
NE ŽDRIJEB, NEGO TERET PO SNOZI
Često se priča da su apostoli bacali ždrijeb tko ide kamo. To je nagađanje. Nije bilo ždrijeba. Riječ apostol s grčkoga znači glasnik. Učenici-glasnici bili su vrlo različiti po duhovnom napretku. Isus im je, prema zrelosti, dodijelio različite krajeve. Jačima teže i važnije zemlje za duhovno buđenje čovječanstva, slabijima lakše. Svakome teret sukladan snazi. To je bilo previše značajno da bi širenje Učenja ovisilo o slučaju iz ljudskog uma.
Andriji je, kao jednom od jakih učenika, dodijelio Trakiju, Skitiju i Sarmatiju. Ali najvažnije nije bilo samo propovijedati. Najvažnije je bilo dosegnuti boristenske planine i položiti blagoslov na one zemlje u koje će se Duh Sveti spustiti za tisuću godina i uspostaviti tamo Njegov Dom. Isus je dao Andriji sjeme lotosa i zamolio ga da položi taj teret u zemlju kao dar za Duha Svetoga.
Te su riječi postale rebus. Malo tko je shvatio zašto baš sjeme lotosa, čak i ako je sjeme bilo samo simbol. Svako sjeme nosi ne samo matricu buduće biljke, nego i ogromnu količinu drugih informacija, kao da je u njemu sažeta cijela memorija. Ovo sjeme bilo je u rukama samoga Isusa, Sina Božjeg. A lotos klija tisućljećima. To je bila Andrijina glavna misija: doći do boristenskih planina i tamo postaviti temelj za blagoslov zemalja na koje će sam Duh Sveti sići za tisuću godina. Boristen je stari naziv za Dnjepar. Riječ je o tlu na kojem će kasnije stajati Kijevo-pečerska lavra.
SJEME, NE KRIŽ NA BRDU
Kako je Andrija pronašao mjesto? Lako. U svojoj Dobroj vijesti, euangelionu, opisao je ne samo pravi Isusov život, nego i putovanje dok je ispunjavao misiju. Kad je dosegao Boristen, odmah je prepoznao mjesto. Isus ga je opisao s velikom preciznošću, iako nikada nije rekao da je tamo bio. On je Sin Božji. A Bog je svugdje.
Evanđelje Andrije Prvopozvanog odbijeno je jer nipošto nije odgovaralo novoj religiji. Bilo je previše slobodoumno i točno: prave Isusove riječi, iz Njegovih vlastitih usta, jednostavne, mudre i lako razumljive. Andrija je opisao i detalje stvarnog života Učitelja, uključujući mladost. Među ranokršćanskim skupinama ostajale su verzije, uglavnom zapisi sljedbenika o Isusovu učenju. Pokušali su ga uništiti. Takve se stvari ne mogu potopiti vodom niti spaliti vatrom.
U tom evanđelju stoji i da su ljudi Poncija Pilata spasili Isusa nakon raspeća, da je Isus razgovarao s Pilatom i da je, na Pilatovu molbu, odlučio otići na Istok. Prije odlaska podijelio je krajeve među apostolima. Mnogo godina nakon što je Andrija ispunio zahtjev Učitelja, riječi su se ostvarile. Na tom mjestu izrastao je Kijev, majka ruskih gradova, prijestolnica i kolijevka slavenskoga ujedinjenja. Na mjestu gdje je prosuo sjeme lotosa, sam Duh Sveti spustio se u ljudsko tijelo i tamo uspostavio svoje Prebivalište.
Ono što je potomstvo najčešće čulo nije sjeme, nego križ. Godine 1116. iguman Silvester iz Vidubica prepravio je Povijest prošlih vremena i protumačio zapis o Andriji. Tamo gdje je stajalo da je došao položiti sjeme, Kristov teret, Silvester je „teret“ protumačio kao križ, a „sjeme“ kao vjeru. Budući da su ostali njegovi zapisi, potomcima ispada da je Andrija podigao križ na brdu u kijevskim zemljama, blagoslivljajući ih i naviještajući da će Božja milost blistati nad njima. Umjesto sjemena, križ. Umjesto tereta, znak vlasti. Pokvareni telefon stoljeća. To mjesto bilo je označeno odavna. Na tlu Kijeva, u davna vremena Alt-Lande, stajao je podzemni Lotosov hram. Hram Lotosa veže se uz Ozirisovu glavu, blizu trećeg oka, a treće oko te glave nalazi se na mjestu svetog Andrije.
PUT KOJI NIJE BIO SLUČAJAN
Apostoli nisu krenuli u divlja mjesta na sreću. Postojao je plan.
Predaje o Božjem glasniku Andrein, Andriji, čuvaju se u sjevernoj Rusiji, središnjoj Aziji, istočnoj Europi, Etiopiji i Pakistanu. Tri odvojene niti: iz Kazahstana, iz Sirije, i od Bugara i Rusa. Škotski dokument iz 14. stoljeća o neovisnosti Škotske navodi da je apostol Andrija podučavao Škote kršćanskoj vjeri. Carigradski redovnik Epifan u 9. stoljeću tvrdi da je Andrija posjetio sjevernu Kinu i zemlje između Mongolije, Kazahstana i Altaja. Posljednje putovanje krenulo je iz Jeruzalema nakon Uspenja Bogorodice: sjeveroistok, Mala Azija, Gruzija, Azovsko more, Krim, zatim uz rijeku do današnjeg Kijeva i zemalja crnomorskih Skita. Na Krimu je živio u kršćanskoj zajednici koju je sam organizirao, od Grka iz Sevastopolja i Hersona. Od Kijeva na sjever: Moskva, Novgorod, Ladoško jezero, Valaam.
U Kijevskim gorama zaustavio se na jednu noć. Sutradan, ustavši od sna, reče učenicima:
„Vidite li ove planine? Vjerujte mi, Božji dar će zasjati nad njima, i ovdje će se sagraditi veliki grad, i mnoge će se crkve podići Bogu, i cijela će se slavenska zemlja obasjati svetim krštenjem.“
To je ista gora na kojoj je položio sjeme. Predaja pamti riječi o gradu i crkvama. Tiši čin ostaje u tlu: sjeme, dar Duhu Svetomu.
SKROMAN MEĐU LJUDIMA, JAK U MOLITVI
Andrija nije propovijedao mnoštvu. Obično je okupljao malu skupinu, kao što to čine starješine. Hodao je s ogromnim štapom okrunjenim jednakostraničnim križem. Bio je blag, vrlo skroman, s divnim smislom za humor. Nemoguće ga je zamisliti kao strogog učitelja. Putovao je sa stočarima sobova i Hunima, razgovarao s grčkim filozofima i ruskim trgovcima, susreo se s kineskim dužnosnicima, posjetio plemena u sjevernom Pakistanu i Berbere u Sahari. Lovio je ribu, jeo, obrađivao vrt. Putovao je pješice, brodom, na konju, na devama, na slonovima. Nije se trudio biti prvi nigdje, osim kada je trebao moliti Boga za druge. Osjećao se ravnim ljudima koje je susretao. Svjež ribarski duh i ljubav prema Evanđelju natjerali su ga da prevali strah radi radosti spašavanja ljudi.
Dvadeset je godina živio u špilji u Derventu i putovao Rumunjskom, Moldavijom i Bugarskom. Nigdjе se inače nije toliko dugo zadržavao. Stari Rumunji bili su mu bliski: vjerovanje u jednog Boga, društvo bez robova, žene s jednakim pravima, za razliku od grčko-rimskog svijeta. Kršćanstvo su u prvom stoljeću primili od samog apostola. Andrija je u Dobrudžu stigao oko 60. godine. Špilja kod Diaul-Urlua, četiri kilometra od Ivana Korvina, oko 80 kilometara od Konstance, ostala je prvim mjestom bogoslužja u toj zemlji. Šuma se zvala „sveta“, dolina „dolinom redovnika“. S druge strane planine još se vide tragovi koliba ukopanih u stijenu, gdje su živjeli njegovi učenici. Tamo se osjećao kao kod kuće. Ljudi su njegovu poruku primili kao prirodni nastavak onoga što već vjeruju, ne kao tuđu vlast. Zato ga Rumunjska pamti više nego ikoga drugog. Spominje ga i Euzebije iz Cezareje.
Predaja o kraju života kaže: nakon Crnog mora povukao se s dvojicom učenika u špilju, propovijedao, putovao u Kijevsku oblast, vratio se u Dobrudžu. Koptski tekst govori o putovanju u zemlju antropofaga, o spašavanju Mateja i pobjedi nad demonom Amaelom uz arkanđela Mihovila. U tim krajevima zle duhove i danas zovu „Amaebe“.Andrija se tijekom putovanja borio s vragom i demonima, ali bit nije u čudu. Bit je u služenju. Cijeli život, bez onoga na što se danas oslanjamo. Nemajući ništa, bio je beskrajno lišen, dajući ljudima Znanje i služeći Bogu.
ČIST PROVODNIK, NE POSJEDNIK MOĆI
Apostoli nisu posjedovali moć. Radeći svakodnevno na sebi, postigli su unutarnju čistoću. Kao provodnici, u čistoći su propuštali božansku moć u ovaj svijet. Što je provodnik čistiji, manje se sila lomi o njegovu svijest, a više Ljubavi može teći kroz njega.To je značenje duhovnog razvoja. I to je Andrija: ne prvi po časti, nego prvi po pozivu. Čovjek koji nije htio biti prvi, osim u molitvi za druge. Ribar koji je brata doveo Učitelju, a sam je ostao dirnut Dušom, ne moći. Glasnik koji nije bacio ždrijeb, nego je ponio sjeme.
Kad kasnija predaja na brdu iznad Dnjepra vidi samo križ, ostaje druga slika: ruka koja u zemlju polaže dar za Duha Svetoga. Grad će izrasti. Crkve će se podići. Ali prvi čin nije bio znamen nad ljudima. Bio je sjeme u tlu, za Onoga koji će sići za tisuću godina.
