El: vladar Atlantide i iskušenje neograničene moći
Kako je najbolji među ljudima postao tiranin — i zašto se Elova priča nastavlja u svakoj želji da se vlada drugima
El je čovjek koji je u vrijeme visoko razvijene civilizacije Atlantide dobio vlast, pristup naprednim tehnologijama i život mnogo dulji od prirodne granice ljudskog tijela. Nije došao iz Duhovnog svijeta i nije bio Bog. Bio je čovjek koji je dobio priliku služiti ljudima, ali je tu priliku pretvorio u vlast nad njima.
Njegova priča nije važna samo kao pripovijest o nestaloj civilizaciji. Ona pokazuje kako se najbolji među ljudima može pretvoriti u tiranina kada povrijeđeni ponos dobije oruđe neograničene moći. Zato El nije samo ime vladara iz daleke prošlosti. On je i slika unutarnjeg iskušenja koje se pojavljuje svaki put kada čovjek poželi gospodariti tuđim životom.
Od najboljeg među ljudima do vrhovnog boga
Čovječanstvo se nalazilo pred velikim cikličkim promjenama. Ljudi su trebali odlučiti hoće li se ujediniti u jednu civilizaciju ili nastaviti živjeti u podjelama i borbi za prevlast. Kako bi se stabilizirao prijelaz, vlast je privremeno povjerena čovjeku koji je smatran najboljim među ljudima. Taj čovjek bio je El.
U početku je doista služio društvu. Uspostavio je red i učinio mnogo dobra. Prekretnica nije nastala zato što nije znao što je ispravno, nego zato što je dopustio da ga ljudsko nezadovoljstvo osobno povrijedi. U trenutku kada je svoju moć upotrijebio za osvetu i vraćanje vlastite slike „pravde”, služenje je prestalo, a započela je tiranija. El se proglasio vrhovnim bogom. Najprije je bogovima imenovao svoju pratnju, a zatim i svoju djecu, dajući im imena i epitete povezane sa sedam glasnika Duhovnog svijeta. Tako je živo duhovno Znanje zamijenjeno štovanjem smrtnika, njihovih tijela, položaja i tehnološke nadmoći. Elov najmlađi sin bio je Jahve. El je sinovima podijelio zemlje i narode nad kojima su vladali. Njihova međusobna nadmetanja pretvorila su ljude u sredstva borbe za moć, a vladanje je postalo natjecanje onih koji su sebe nazivali bogovima.
Vadžra i svevideće oko
Elova moć nije bila čarolija. Temeljila se na znanstveno-tehnološkom razvoju civilizacije koja je poznavala fizikalne procese nedostupne današnjem čovječanstvu. Ono što bi manje razvijenom društvu izgledalo kao nadnaravna sila, u Atlantidi je bilo primijenjeno znanje. Jedan od najvažnijih uređaja bila je vadžra. Mogla se koristiti na dobrobit ljudi, ali i kao iznimno razorno oružje. Kada ju je El prvi put upotrijebio za osobni obračun, isti instrument koji je mogao služiti zaštiti postao je sredstvo prisile. Problem, dakle, nije bio samo u tehnologiji, nego u namjeri onoga tko je njome upravljao.
Sa slikom Elove vlasti povezuje se i „svevideće oko” — sustav koji je omogućavao nadzor, prepoznavanje i pronalaženje čovjeka. Oko u kasnijim predajama nije ostalo tek simbol vida. Postalo je znakom kontrole iz središta moći, mogućnosti da se promatraju ljudi i da se na udaljenosti izvrši volja vladara. Kada su takva sredstva bila koncentrirana u rukama jednog čovjeka, strah je zamijenio povjerenje. Ljudi se više nisu pokoravali zato što su prepoznavali istinu, nego zato što su znali da ih vlast može pronaći i kazniti.
Elizij: umjetno stvoren raj
El i njegova pratnja podigli su Elizij na otoku s povoljnom klimom i niskom planinom koja je podsjećala na predaje o Planini svijeta. Elizij je trebao izgledati kao materijalni raj: mjesto dugog života, obilja, sigurnosti i povlaštenog položaja. No taj raj nije bio otvoren svima. Bio je središte upravljanja i vidljiva potvrda razlike između vladara i podčinjenih. Društvo se podijelilo na krug privilegiranih i mnoštvo onih koji su im služili. Tehnologija, umjesto da oslobodi čovjeka od oskudice i omogući mu razvoj, postala je sredstvo odvajanja, kontrole i ucjene.
Nakon nekoliko generacija ljudi više nisu razlikovali duhovnu Istinu od priče koju je stvarala vlast. Cilj života postalo je spašavanje i produljenje tijela. Predodžba o jednom Bogu zamijenjena je slikom dugovječnog bradatog vladara na prijestolju. Tako je nastala jedna od najopasnijih zamjena: tehnološka nadmoć proglašena je božanskošću, strah poslušnošću, a blizina vlasti znakom posebne vrijednosti čovjeka.
Elita i monopol na dug život
Ljudi najbliži Elu činili su njegovu pratnju, vojsku, osobnu stražu i upravljački krug. Uz njih se povezuje pojam elite — izdvojene skupine koja svoju važnost nije temeljila na duhovnoj zrelosti, nego na blizini vladaru i pristupu povlasticama. Najvažnija povlastica bila je tehnologija produljenja života. U različitim predajama sačuvala se kao Amrita, ambrozija, soma, eliksir ili hrana besmrtnosti. Ona nije davala istinsku besmrtnost, jer je tijelo i dalje ostajalo smrtno, ali je život mogla produljiti daleko izvan uobičajene granice.
Pristup toj tehnologiji kontrolirao je najviši vladar. Na gozbe i obrede primao je one koje je želio zadržati uz sebe. Onaj tko više nije bio koristan ili poslušan gubio je pristup sredstvu za produljenje života, brzo bi ostario i umro. Tako je strah od smrti postao lancem kojim je El vezao vlastitu okolinu. Elita je zato izvršavala njegovu volju ne samo zbog položaja nego i zbog gole tjelesne ovisnosti. Što je život bio dulji, to je strah od njegova gubitka mogao biti veći. Umjesto slobode, privilegija je donosila još čvršće ropstvo.
Dvanaestorica, trinaesti i Čuvari
Elov najuži krug činilo je dvanaest ljudi nazivanih „Vječnima”, dok je El bio trinaesti. Uz njega su se uvijek nalazila četvorica predstavnika toga kruga. Bili su njegovi savjetnici, generali, straža i upravitelji Elizija. Kontrolirali su Elovu djecu i njihove poslove, a njih je kontrolirao samo El.
Važno je razlikovati taj krug od Arhonata. Čuvari, poslije nazivani i Velikim Arhitektima ovoga svijeta, nastavili su čuvati tijela, tehnologije i nasljeđe „Vječnih”. Arhonti su vladari postavljeni iza pojedinih klanova i struktura vlasti, ali ni oni nisu vrh sustava. Obrazac se ponavlja kao piramida: mnoštvo na dnu, posrednici iznad njega, zatim uski krug upravljača i jedan vrhovni centar. Upravo taj model dvanaestorice i trinaestoga nastavlja se pojavljivati u tajnim strukturama, ritualnim krugovima i projektima osvajanja apsolutne vlasti. Njegova bit nije u samom broju, nego u koncentraciji odgovornosti i moći: svi služe vrhu, a vrh ne odgovara nikome.
Pad Ela i nastanak Agarte
El i Elizij na kraju su uništeni. Šambala je kaznila Ela, a četvorica „Vječnih” koja su bila uz njega umrla su zajedno s njim. Preostalih osam bilo je protjerano u podzemlje, gdje su stvorili Agartu. Ondje su nastavili koristiti Amritu sve dok je nisu potrošili. Tajna njezine pripreme ostala je kod Ela. Bez sredstva koje ih je održavalo, ušli su u stanje samadhija, duboke umrtvljenosti u kojoj tijelo nije aktivno kao u običnom životu. Njihovi sljedbenici nastavili su čuvati njihova tijela, znanje i nadu u povratak gospodara.
Ti sljedbenici nazivani su Čuvarima ili Velikim Arhitektima ovoga svijeta. Nakon dugog razdoblja provedenog u podzemnim gradovima, ponovno su se pojavili kada je čovječanstvo duhovno oslabilo. Tada su stare metode upravljanja vraćene kroz kraljeve, svećenstvo, hramove, podjele i strah. El je nestao, ali njegov algoritam nije: izdvojiti elitu, dati joj povlastice, vezati je strahom, preko nje upravljati mnoštvom i cijelu piramidu održavati obećanjem tjelesnog opstanka i moći.
El u jeziku i predajama
Korijen El ili Il sačuvan je u brojnim semitskim nazivima božanstava i izrazima kao što su Elohim, El Šadaj i El Elion. Kroz povijest su se imena, titule i pripovijesti mijenjali, ali je slika moćnog bradatog vladara na prijestolju ostajala prepoznatljiva. Slične crte pojavljuju se u pričama o Kronosu, Zeusu, Baalu, Enlilu i Huang Diju: dugovječni vladar, planina ili povlašteni otok, krug podređenih „bogova”, kontrola sredstva za produljenje života te pravo da odlučuje tko će dobiti milost, a tko kaznu.
Te podudarnosti ne govore samo o širenju jednog imena. One pokazuju kako se stvarna povijest, nakon gubitka Znanja, raspala na mnoštvo mitova. Tehnologija je postala čudo, dugovječan smrtnik besmrtni bog, a politički sustav nebeski poredak.
U svakome od nas živi El
Najvažniji dio priče nije skriven u ruševinama Atlantide, nego u čovjekovoj svijesti. Rečenica „u svakome od nas živi El” opisuje težnju ponosa da se uzdigne iznad drugih, presuđuje im i zamišlja sebe kao središte svijeta.
Čovjek možda nema vadžru ni svevideće oko, ali u mislima često dobiva istu ponudu: „Kad bih imao moć, sve bih doveo u red.” Zatim zamišlja kako kažnjava neprijatelje, prisiljava druge na poslušnost ili uništava one koji mu smetaju. Svijest pritom takve slike može prikazati kao pravdu, zaštitu ili brigu za opće dobro. Upravo je tako počeo Elov pad. Nije započeo golemim ratom, nego unutarnjim pristankom da osobna uvrijeđenost opravdava uporabu sile. Kad čovjek povjeruje da je njegova volja iznad slobode drugoga, u njemu se već gradi mali Elizij — zatvoreni svijet u kojem on želi biti vrhovni sudac.
Zato je pravo pitanje ove priče vrlo jednostavno: što bih učinio kada bih dobio moć bez posljedica? Odgovor se ne nalazi u riječima, nego u svakodnevnom odnosu prema slabijima, u sposobnosti da se čuje drugi čovjek, u odbijanju manipulacije i u spremnosti da se vlastita pažnja ne hrani slikama osvete i dominacije.
Moć koja ne porobljava
Istinska snaga ne oduzima čovjeku pravo izbora. Ona ne treba prijestolje, strah ni krug povlaštenih. Duhovna snaga počinje tamo gdje Osobnost prepoznaje zamku ponosa i odbija pretvoriti znanje, položaj ili sposobnost u sredstvo vladanja drugima. Elova povijest pokazuje da ni golemo znanje ni dug život ne čine čovjeka besmrtnim. Tehnologija može produljiti postojanje tijela, ali ne može zamijeniti duhovni razvoj. Čovjek može osvojiti svijet, a ipak ostati rob vlastite želje za moći.
Pobjeda nad Elom u sebi ne znači postati slab ili pasivan. Ona znači prestati tražiti veličinu u tuđoj podčinjenosti. Kada čovjek svoju snagu usmjeri na stvaralaštvo, služenje i unutarnju slobodu, tada znanje prestaje biti vadžra u rukama povrijeđenog ponosa i postaje alat života.
