Jahve: od Elova sina do sustava danka
Od atlantske hijerarhije i Kavota do slike bradatog boga, posredništva i danka ljudske pažnje
Jahve, odnosno Jave, prikazuje se kao povijesna ličnost čije je ime tijekom tisućljeća pretvoreno u religijsku titulu. On nije Stvoritelj Svemira ni izvor Duhovnog svijeta, nego najmlađi sin Ela — vladara Atlantide koji je, oslanjajući se na napredne tehnologije i produljeni život tijela, sebe i svoju djecu proglasio bogovima.
Priča o Jahvi zato nije samo rasprava o jednom drevnom imenu. Ona otkriva način na koji se ljudska pažnja može preusmjeriti s unutarnjeg odnosa s Bogom na vanjsku sliku, posrednika, ritual i molbu za materijalnu korist. Jahve se u tom smislu naziva „carinikom” sustava: onim koji prima danak životne energije kada čovjek svoju pažnju ulaže u strah, trgovinu s božanstvom i želju za vlašću.
Najmlađi i najlukaviji Elov sin
El je isprva bio izabran kao najbolji među ljudima, ali je nakon zlouporabe moći postao tiranin. Sebe je proglasio vrhovnim bogom, a svoju pratnju i djecu bogovima kojima je podijelio zemlje i narode. Najmlađi među njegovim sinovima bio je Jahve. Iako najmlađi, Jahve se opisuje kao najinteligentniji, najlukaviji i najproduktivniji od Elove djece. Dok su se drugi oslanjali na izravnu fizičku snagu, on je prednost tražio u znanju, organizaciji, inteligenciji i dugoročnom utjecaju. Njegovo ime preživjelo je ondje gdje su imena mnoge druge Elove djece nestala ili se sakrila iza mitoloških likova.
Jahve je dobio vlast nad određenim područjem i narodom. Kao i ostali Elovi sinovi, sudjelovao je u sustavu u kojem je tehnološka nadmoć predstavljana kao božanska moć, a poslušnost vladaru kao duhovna dužnost. Upravo tu nastaje temeljna zamjena: smrtnik s tijelom, karakterom i političkim interesom dobiva naslov Boga, dok se jedan i neograničeni Bog svodi na lik vladara koji zapovijeda, nagrađuje i kažnjava.
Jave, El i Elohim: imena koja otkrivaju hijerarhiju
U starozavjetnim tekstovima pojavljuju se različiti nazivi: El, Elohim, Jave i El Šadaj. Oni nisu uvijek korišteni na isti način. „Elohim” je množinski oblik i upućuje na skupinu bića ili vladara, dok se „El” pojavljuje kao ime, titula ili oznaka vrhovnog autoriteta unutar njihove hijerarhije. Jahve se također pojavljuje pod oblikom Jave. U pojedinim odlomcima izgovara: „Ja sam El Šadaj”, čime se osobno ime, titula i pripadnost hijerarhiji stapaju u jednu sliku. Zbog takvog preklapanja kasniji čitatelj lako može sve likove, funkcije i razdoblja stopiti u jednog bezvremenog Boga.
No čovjek koji nekome dolazi, razgovara s njim, pokazuje mu svoj stroj, dodjeljuje teritorij i upravlja podređenima opisan je kao personalizirano biće. On djeluje unutar materijalnog svijeta, raspolaže tehnologijom i ima vlastite interese. To nije opis nevidljivog Duhovnog svijeta koji nema tijelo, prijestolje ni potrebu za zemaljskim teritorijem. Zato je važno razlikovati naziv od suštine. Ime „Bog” može biti upisano u prijevod, ali sama radnja može opisivati tehnološki moćnog vladara. Riječ može stvoriti svetost ondje gdje je izvorni događaj govorio o hijerarhiji, naredbi i kontroli.
Elohim i stvaranje Adamita
Elohim se prikazuju kao skupina koja je na Zemlji raspolagala naprednim znanjem i provodila genetske zahvate. Na ograđenom području nazvanom Gan-Eden bavili su se stvaranjem Adamita: postojećeg Homo sapiensa povezivali su s vlastitim genetskim materijalom. U tom prikazu riječ koja se kasnije prevodila kao „stvoriti” ne označava nastanak nečega iz ničega. Ona govori o dolasku na postojeći teritorij i njegovu preoblikovanju za određenu svrhu. Gan-Eden zato nije samo poetski vrt, nego zatvoren prostor u kojem je provođen usmjeren rad na čovjeku.
Elova djeca međusobno su se natjecala i pokušavala stvoriti skupine koje bi bile jače, izdržljivije ili sposobnije od suparničkih. Jahve je izabrao drugačiji put. U osnovu vlastitog naroda stavio je gene biološki viših bića, Apeksijanaca, čime je postignuta znatna intelektualna prednost. Apeksijanci ili mali sivi, kako mi obično smatramo izgled vanzemaljaca, su rasa koja je bezdušna i koja je pokorila ovaj planet prije mnogo tisuća godina. Iz jednog od grobova Apesijanaca Jahve je uzeo njihov genetski materijal. Taj projekt nije značio da je jedan narod bio duhovno vredniji od drugih. Intelekt i duhovna zrelost nisu isto. Visoka sposobnost računanja, organiziranja i upravljanja može služiti stvaralaštvu, ali bez Ljubavi i slobode izbora može postati još učinkovitijim alatom dominacije.
Gospodar stepa i podjela zemlje
Izraz El Šadaj obično se prenosi kao „Bog Svemogući”. Međutim, Šadaj se tumači i kao „gospodar stepa”. Taj naziv otvara drugačiju sliku: ne svemogućeg Stvoritelja, nego vladara kojemu je u podjeli teritorija povjereno određeno područje.
Uz Jahvu se spominju i drugi vladari povezani s drugim narodima i zemljama. Zemlja je bila podijeljena među njima, a svaki je upravljao svojim dijelom, podređenima i resursima. Jahvi je pripao prostor stepe ili pustinje, pa njegova titula opisuje područje zapovijedanja. Kada se naziv teritorijalnog upravitelja prevede kao „Svemogući”, lokalna vlast postaje kozmička. Kada se množina Elohim prevede jedninom „Bog”, skupina vladara nestaje iz teksta. Takvim se pomacima povijesna hijerarhija postupno pretvara u teologiju.
Kavot: tehnologija iza „slave”
Jedan od najzornijih primjera pretvaranja tehnologije u čudo jest pojam božanske „slave”, odnosno Gloria Dei. Ona se tumači kao leteći stroj nazvan Kavot kojim je vladar dolazio svojim podređenima. U susretu s Mojsijem, Jave ga upozorava da se sakrije iza stijene, da ne gleda stroj sprijeda i da ga pogleda tek kada prođe. Takva upozorenja ne nalikuju susretu s bezgraničnom Ljubavlju, nego sigurnosnim uputama pri približavanju snažnom tehnološkom uređaju.
Mojsije je nakon prolaska Kavota zadobio ozljedu lica te ga je morao prekrivati velom. Svjetlost, toplina ili zračenje stroja u kasnijoj su predaji mogli postati „sjaj Božje slave”, dok je fizička posljedica kontakta dobila obredno i mistično značenje. Ovaj primjer pokazuje kako se gubitkom tehničkog znanja mijenja jezik događaja. Letjelica postaje nebesko prijestolje, zaštitna udaljenost sveti strah, a učinak uređaja znak nadnaravne prisutnosti.
Carinik sustava i danak pažnje
Najdublja slika Jahve nije vezana samo uz davnu povijest. On se naziva „carinikom samog Sotone”, odnosno službenikom Životinjskog uma koji prikuplja danak ljudske pažnje. Pažnja je ono čime Osobnost oživljava slike, želje i emocionalna stanja. Kada čovjek usmjerava pažnju prema materijalnoj koristi, osveti, strahu, zdravlju tijela pod svaku cijenu ili vlasti nad drugima, on svoju životnu energiju ulaže u sustav. Molitva tada prestaje biti Ljubav i postaje trgovina: „Dat ću štovanje ako dobijem ono što želim.”
Jahvin sustav nudi upravo takav odnos. Čovjek se ne uči unutarnjoj promjeni, oslobađanju od ponosa i izravnom osjećajnom odnosu s Bogom, nego traženju povlastice od posrednika. Zauzvrat dobiva kratkotrajnu nadu, osjećaj pripadnosti ili obećanje materijalne pomoći, dok njegova pažnja nastavlja hraniti isti krug. Zato se govori o carini. Danak nije samo novac ni obred. Danak je život potrošen na iščekivanje nagrade od slike koja pripada materijalnom svijetu.
Bradati bog na prijestolju
Lik bradatog boga koji sjedi na prijestolju pojavljuje se u različitim religijskim i mitološkim sustavima. Od Zeusa i sličnih vladara prenosi se slika muškog autoriteta koji gleda odozgo, sudi, kažnjava i dijeli milost. Takav lik ima tijelo, lice, spol, odjeću, prijestolje i ljudske emocije. On se ljuti, osvećuje, bira miljenike i traži poslušnost. Sve su to obilježja svijesti i materijalnog vladara, a ne neograničenog Boga koji je izvan slike i materije.
Kada čovjek od djetinjstva tu sliku prihvati kao Boga, ona se učvršćuje u njegovoj svijesti. Svaka molba za dobit, zdravlje ili pobjedu nad drugim čovjekom usmjerava se upravo prema tom unutarnjem liku. Na taj način drevni vladar nastavlja postojati kao program koji prima pažnju. Izraz „Aleluja”, odnosno Hallelujah, doslovno se rastavlja kao „Hvalite Jah” ili „Hvalite Jahvu”. Sama riječ tako čuva ime onoga kojemu je pohvala upućena. Bit ipak nije u zabrani riječi, nego u razumijevanju kome se čovjek iznutra obraća: živom Bogu kroz Ljubav ili materijalnoj slici kroz strah i molbu za korist.
Proroci bez posrednika
Isus Krist i prorok Muhamed ljudima su vraćali izravni put prema Bogu. Taj put nije zahtijevao povlaštenu kastu koja naplaćuje pristup, nego osobni rad, čistoću namjere, Ljubav i odgovornost za vlastiti izbor. Upravo je takvo učenje predstavljalo prijetnju posredničkim strukturama. Ako čovjek može pronaći Boga u sebi, tada mu ne treba carinik koji određuje cijenu oprosta, pripadnosti ili spasenja. Zato su se nakon odlaska proroka njihova učenja prilagođavala interesima vlasti, a živi put pretvarao u sustav pravila, tumačenja i hijerarhije.
U ranoj povijesti kršćanstva uništavani su Isusovi sljedbenici koji su čuvali izravno Znanje, dok su politički prihvatljive inačice dobivale organizacijsku moć. U priči o ranom islamu posebna se uloga pripisuje Omeru: prikazuje ga se kao čovjeka koji je nakon odlaska proroka Muhameda preusmjerio novu zajednicu prema drugačijem sustavu upravljanja, potisnuo Alijevo nasljeđe i iskoristio očekivanje „nove knjige i novog naroda”. Ovdje nije riječ o osudi današnjih kršćana, muslimana, Židova ili bilo kojeg naroda. Čovjek ne postaje sluga Jahvina sustava rođenjem ni pripadnošću vjeri. Sluga sustava postaje onda kada drugima oduzima slobodu izbora, kada se postavlja između čovjeka i Boga te kada duhovnost pretvara u vlast, trgovinu i strah.
Kako prepoznati kome dajemo pažnju
Jahvin obrazac djeluje svaki put kada čovjek zamišlja Boga kao materijalnog gospodara kojeg treba umilostiviti. Djeluje kada se molitva pretvara u popis zahtjeva, kada se duhovnost mjeri vanjskim obredima i kada se pripadnost organizaciji postavlja iznad unutarnje iskrenosti. Prepoznaje se i po plodovima. Vodi li odnos prema Bogu u Ljubav, mir, slobodu i poštovanje drugoga čovjeka? Ili rađa strah, nadmetanje, osjećaj izabranosti, mržnju prema drukčijima i želju da im se nametne vlastita volja?
Bog ne treba danak, prijestolje ni ljudsku pohvalu da bi postojao. Duhovni svijet ne trguje životom i ne oduzima pravo izbora. On se spoznaje kroz najdublje osjećaje, kroz Ljubav koja ne traži korist i kroz unutarnju slobodu Osobnosti. Oslobađanje od Jahvina sustava zato ne počinje borbom protiv tuđe religije. Počinje iskrenim pogledom u sebe. Kome se obraćam kada molim? Tražim li Boga ili zaštitu vlastitog ega? Dajem li pažnju Ljubavi ili slici koja obećava materijalnu nagradu?
Kada čovjek prestane trgovati s Bogom i počne živjeti Ljubavlju, carinik ostaje bez danka. Tada ime, slika i ritual gube vlast, a Osobnost ponovno pronalazi ono što su proroci donosili ljudima: izravan put prema Duhovnom svijetu, bez straha i bez posrednika.
