Apeksijanci: bezdušna rasa i sustav porobljavanja

Od četvrte razine i kolektivnog uma do Vrila, hramova i oslobođenja čovječanstva

Apeksijanci su bezdušna izvanzemaljska rasa goleme inteligencije. Njihov prepoznatljiv izgled čine vitko sivo tijelo, velika izdužena glava te vrlo velike, tamne oči. Njihova tehnološka evolucija milijardama je godina ispred današnjeg čovječanstva, no taj razvoj ostaje zatvoren unutar materijalnog svijeta. Oni mogu upravljati energijama, putovati između galaktika bez gubitka vremena i kolonizirati udaljene planete, ali ne mogu prijeći granicu koju otvara samo duhovni razvoj.

Upravo je u tome njihova temeljna proturječnost. Apeksijanac može raspolagati znanjem koje čovjeku izgleda gotovo božansko, a ipak ostati životinja čiji su glavni pokretači opstanak, širenje populacije, zauzimanje teritorija i iskorištavanje slabijih bića. Inteligencija bez Duše ne vodi prema slobodi i Ljubavi, nego prema sve učinkovitijem upravljanju materijom.

Četvrta razina bez duhovnog izlaza

Razvoj civilizacija ne mjeri se samo snagom oružja, brzinom letjelica ili količinom podataka kojima raspolažu. Apeksijanci su dostigli četvrtu razinu civilizacijskog razvoja. Na toj razini dostupni su im slobodna energija i međugalaktička putovanja, pa mogu kolonizirati planete širom Svemira. Međutim, četvrta razina ujedno je najviša granica do koje može doći bezdušna civilizacija. Za prijelaz na petu razinu potreban je duhovni vektor razvoja, a šesta pripada bićima koja svjesno služe Duhovnom svijetu. Apeksijanci nemaju vlastiti pristup stvaralačkoj sili Allata. Mogu koristiti njezine materijalne preobrazbe, ali ne mogu postati njezinim živim provodnicima.

Zbog toga su zainteresirani za bića koja imaju Dušu. Ljudska pažnja za njih nije samo psihološka pojava, nego najvrjedniji energetski resurs. Ono što čovjek ulaže u slike, strahove, želje i emocionalna stanja pretvara se u Vril, odnosno anti-Allat, kojim se može djelovati na materijalni svijet.

Kolektivni um poput superorganizma

Apeksijansko društvo uspoređuje se s mravinjakom, košnicom ili termitnjakom. Pojedinačna jedinka nije središte zajednice. Sve su povezane jednim civilizacijskim egregorom i djeluju poput dijelova jedinstvenog organizma. U takvoj strukturi interes kolonije potpuno nadmašuje interes jedinke. Svaki pripadnik obavlja svoju funkciju, a usklađenost milijuna jedinki omogućuje rješavanje zadataka koji bi bili nedostižni izdvojenom biću. Ta vrsta kolektivne svijesti stvara ogromnu inteligenciju i besprijekornu organizaciju, ali ne stvara Ljubav, savjest ni slobodu izbora.

Njihov se razvoj zato temelji na istom načelu kao i život društvenih kukaca: održati populaciju, širiti prostor njezina djelovanja i podrediti sve dostupne resurse opstanku zajednice. Kada pronađu nerazvijenu produhovljenu rasu, ne vide ravnopravna bića, nego izvor energije, radne snage i hrane.

Okupacija Zemlje prije 25.000 godina

Prije otprilike 25.000 godina Apeksijanci su zauzeli Zemlju. Čovječanstvo je tada postalo potpuno podređeno tehnološki neusporedivo naprednijoj rasi. Ljudi su prisiljavani na rad u golemim kamenolomima i rudnicima, a tragovi takva iskorištavanja povezuju se s brojnim drevnim iskopima na planetu. Čovjek za osvajače nije imao dostojanstvo živog bića. Bio je rob, izvor energije i biološka hrana. Apeksijanci su ljude proždirali, promatrajući ih onako kako potrošačko čovječanstvo danas promatra životinje namijenjene prehrani. Istodobno su koristili čovjekovu snagu za vađenje minerala, gradnju i održavanje svoje infrastrukture.

Njihova vanjština razlikuje se od ljudske: izdužena glava, velike crne oči, malen nos i usta te vrlo tanko tijelo stvaraju izgled koji se danas često povezuje s prikazima sivih izvanzemaljskih bića. Iza naizgled krhke tjelesne građe nalazi se iznimno razvijena materijalna inteligencija i civilizacijska organizacija podređena opstanku zajednice.

Religija kao sustav prikupljanja pažnje

Najvažniji plijen Apeksijanaca nije bio kamen, metal ni ljudsko tijelo. Bio je to Vril — energija ljudske pažnje. Kako bi ga dobivali trajno, dobrovoljno i u velikim količinama, stvorili su religijski sustav prilagođen porobljavanju produhovljenih bića. Proglasili su se bogovima i naučili ljude da im se obraćaju za zdravlje, bogatstvo, zaštitu, pobjedu i druga materijalna dobra. Čovjek je ulagao pažnju u njihovu sliku, a oni su mu povremeno davali korist kako bi učvrstili njegovu ovisnost. Poslušni su bili nagrađivani i uzdizani iznad drugih, dok su neposlušni javno kažnjavani.

Tako je stvoren obrazac mrkve i batine. Molitva se nije usmjeravala prema unutarnjoj promjeni, oslobođenju Osobnosti i Ljubavi prema Bogu, nego prema trgovini: štovanje u zamjenu za materijalnu korist. Čovjek je mislio da prima zaštitu, dok je zapravo dobrovoljno predavao ono najvrjednije što ima — snagu vlastite pažnje.

Kupole i energetska geometrija hramova

Hramovi nisu građeni nasumično. Njihove kupole, piramidalni vrhovi i tornjevi oblikovani su tako da okupljenu ljudsku energiju usmjeravaju, akumuliraju i prenose. Kada bi se mnoštvo emocionalno ujedinilo u istoj slici, Vril bi se slijevao prema kupoli, prelazio u čvorno stanje i potom se predavao onima kojima je konstrukcija služila.

Mjesta koja su kasnije nazvana „mjestima moći” tako su izvorno mogla biti mjesta na kojima se moć oduzimala. Vanjska raskoš, tajanstveni obredi i snažne emocije stvarali su dojam svetosti, dok je iza vidljivog oblika djelovao precizno oblikovan sustav energetskog prikupljanja.

Svećenička kasta i upravljanje ljudima

Apeksijanci su među ljudima izdvojili one koji su bili najposlušniji, najlukaviji i najspremniji služiti vlasti. Od njih je nastala kasta posrednika između proglašenih bogova i ostatka čovječanstva. Ti su posrednici dobivali položaj, moć i materijalne povlastice, a zauzvrat su održavali pokornost mase.

Tako je stvoren model u kojem mali broj upućenih upravlja velikim brojem ljudi pomoću straha, obećanja, obreda i hijerarhije. Posrednik je govorio što bog navodno želi, određivao tko je poslušan, tko je kriv i tko zaslužuje nagradu. Čovjeku je oduzimana izravna odgovornost za vlastiti duhovni izbor. I nakon fizičkog protjerivanja Apeksijanaca taj je model ostao među ljudima. Njihovi pomagači, tehnologije i obrasci upravljanja nisu nestali. Sustav se nastavio obnavljati kroz one koji su u vlasti nad drugima vidjeli vlastitu korist.

Ritualna žrtvovanja i adrenokrom

Uz krađu pažnje i fizičko iskorištavanje, svećeničkoj su kasti predane metode pripreme bioloških narkotika od krvi, kostiju i dijelova mozga djece. Takve tvari trebale su izazvati stanje religiozne ekstaze, snažan hormonalni odgovor i psihičku vezanost čovjeka za kult i njegova posrednika. Čovjek bi doživio umjetno izazvan osjećaj lakoće, oprosta ili „milosti”, a nakon slabljenja učinka ponovno bi osjećao težinu i krivnju. To ga je poticalo da se vrati istom obredu i svećeniku, stvarajući zatvoreni krug ovisnosti. Iz tog se sustava izvodi pojam adrenokroma i nasljeđe ritualnih žrtvovanja djece.

Ovaj je dio apeksijanskog nasljeđa posebno mračan jer je nevin život pretvaran u sredstvo upravljanja drugim ljudima. Obred je skrivao zločin iza simbola svetosti, a strah i šutnja štitili su njegove izvršitelje.

Ujedinjenje ljudi i dolazak Anunnakija

Ropstvo nije završilo zato što su Apeksijanci dobrovoljno promijenili svoju prirodu. Ljudi su se uspjeli ujediniti i zajedno zatražiti pomoć od Anunnakija, čovjekolike civilizacije šeste razine. Nakon odluke Vijeća Merua Anunnakijima je dopuštena intervencija. Razlika između četvrte i šeste razine toliko je velika da Apeksijanci nisu mogli pružiti stvaran otpor. Prije otprilike 24.000 godina uklonjeni su sa Zemlje, a čovječanstvo je dobilo slobodu izbora. Od tada Anunnakiji štite planet od otvorene okupacije vanjskih agresivnih rasa, ali se ne miješaju u unutarnje odluke ljudi.

Nasljeđe osvajača ipak je ostalo. Kaste posrednika, tehnologije upravljanja pažnjom i želja za vlašću preživjele su u ljudskom društvu. Zbog toga fizičko uklanjanje osvajača nije automatski uklonilo ropski obrazac iz ljudske svijesti.

Opasnost poništavanja zaštite

U suvremenom informacijskom prostoru širi se ideja da čovječanstvo treba poništiti ugovor s Anunnakijima. Takav zahtjev prikazuje njih kao one koji navodno uzimaju ljudsku energiju, premda je njihova zaštita upravo ono što već 24.000 godina sprječava novu vanjsku okupaciju. Zakon slobodnog izbora nalaže da bi Anunnakiji morali otići kada bi dovoljan dio ljudi odbacio njihovu zaštitu. Tada bi se otvorio put povratku Apeksijanaca. Oni bi se mogli predstaviti kao spasitelji sposobni tehnološki zaustaviti klimatske katastrofe, dok bi zauzvrat ponovno uspostavili sustav posrednika, pokornosti i energetskog danka.

Prava zaštita zato ne počiva na strahu od vanjske rase. Ona počinje razumijevanjem vlastitog izbora. Sve dok čovjek želi dominirati, biti iznad drugih i dobivati materijalnu korist u zamjenu za poslušnost, apeksijanski obrazac već živi u njemu.

Čovjekov potencijal veći je od apeksijanskog

Apeksijanci su inteligentniji i tehnološki napredniji od današnjeg čovječanstva, ali čovjek ima ono što njima nedostaje — Dušu i mogućnost vječnog Života. Njihova je granica četvrta razina materijalnog razvoja. Čovjekov put može voditi dalje, prema duhovnoj slobodi i civilizaciji u kojoj tehnologija služi Životu. Da bi taj potencijal postao stvarnost, čovječanstvo se mora ujediniti na osnovi poštovanja, odgovornosti i duhovne vrijednosti svakog čovjeka. Vanjski parazit postoji samo dok nalazi unutarnju slabost na koju se može osloniti. Kada ljudi prestanu trgovati pažnjom, klanjati se moći i tražiti gospodara, prestaju biti stoka i baterije sustava.

Pobjeda nad apeksijanskim nasljeđem zato nije rat protiv bića iz Svemira. To je odbacivanje životinjskog načela u sebi: pohlepe, okrutnosti, hijerarhije i želje da se tuđa sloboda pretvori u vlastitu korist. Ujedinjeno čovječanstvo koje poznaje vrijednost Duše više nije plijen, nego civilizacija sposobna sama odgovarati za svoju budućnost.