Poslanici i njihova izuzetna djelovanja
Strpljivost koja zaustavlja zlo, dobrota koja ne ponižava i brižnost koja u čovjeku vidi više od njegova postupka
Poslanici nisu nazivali zlo dobrim. Zaustavljali su štetu i ispravljali posljedice, ali nisu dopuštali da tuđa grubost u njima probudi mržnju. U čovjeku su vidjeli više od njegova najgoreg postupka.
Prosječnom čovjeku može izgledati nedostižno ostati miran pred uvredom, pomoći onome tko mu namjerno nanosi neugodnost ili se zauzeti za čovjeka na kojega je već krenula razjarena skupina. Upravo su u takvim trenucima poslanici pokazivali što znači biti slobodan iznutra. Njihova veličina nije bila samo u riječima koje su prenosili, nego u načinu na koji su se odnosili prema onima koji su ih vrijeđali, odbacivali, pljuvali, kamenovali ili im prijetili smrću.
Njihova strpljivost nije bila nemoć, a oprost nije bio poricanje učinjenoga. Oni su jasno razlikovali čovjeka od zla koje je kroz njega djelovalo. Zaustavljali su štetu, ispravljali posljedicu i govorili istinu, ali nisu hranili mržnju. Dok je svijest mnoštva tražila krivca kojega treba kazniti, poslanik je vidio mogućnost da se probudi Osobnost, da čovjek shvati što je učinio i da promijeni život.
Poslanik se otkriva u odnosu prema onome tko čini zlo
Lako je biti blag prema onome tko nas poštuje. Prava unutarnja mjera pokazuje se pred čovjekom koji vrijeđa, izaziva ili prijeti. Poslanik ne dopušta da tuđa ljutnja postane njegova ljutnja. Ne preuzima sliku koju mu Sustav nudi i ne daje joj silu pažnje. Zato njegovo nereagiranje nije prazna šutnja, nego aktivan izbor: sačuvati Ljubav, razumjeti što se događa i učiniti ono što će nanijeti najmanje zla, a donijeti najviše koristi.
Takav odnos ne znači dopuštati nasilje. Poslanici nisu učili ljude da budu bez obrane, nego da ne postanu isti kao napadač. Moguće je postaviti granicu bez osvete, ukloniti nečistoću bez ponižavanja, poučiti bez vikanja i oprostiti bez tvrdnje da je loše djelo bilo dobro. U tome je snaga koja običnom promatraču može izgledati nadljudskom: čovjek ne reagira iz povrijeđenog ponosa, nego iz duboke brige za sve prisutne.
Muhamed i smeće na putu
Jedna od najpoznatijih poučnih priča govori o susjedu koji je poslaniku Muhamedu namjerno ostavljao smeće, želeći ga naljutiti i dokazati da njegova dobrota nije stvarna. Muhamed je smeće iznosio ne govoreći ružne riječi i ne pretvarajući svakodnevnu provokaciju u sukob. Kada jednoga dana smeća nije bilo, nije likovao niti pomislio da je napokon pobijedio. Zabrinuo se, otišao provjeriti susjeda i zatekao ga bolesnog. Pomogao mu je upravo onda kada je taj čovjek bio slab i sam.
Ovdje izuzetno djelovanje nije samo u strpljivom čišćenju. Još je veće to što ponavljana uvreda nije ugasila brižnost. Muhamed nije u susjedu vidio samo čovjeka koji baca otpad, nego ljudsko biće koje se može promijeniti. U priči se susjed naposljetku mijenja i slijedi Poslanikov primjer. Dobrota nije djelovala kao rasprava u kojoj je netko poražen, nego kao ogledalo u kojem je čovjek napokon vidio vlastiti postupak i drugu mogućnost života.
Beduin u džamiji: zaštititi čovjeka dok ispravljaš djelo
U vjerodostojno zabilježenom događaju beduin je počeo mokriti u džamiji. Prisutni su uzviknuli i krenuli ga zaustaviti, ali Muhamed im je rekao da ga ostave dok ne završi. Zatim je naredio da se mjesto polije vodom. Objasnio je da su poslani olakšavati, a ne otežavati (Sahih al-Bukhari 219; Sahih Muslim 284b; Sunan an-Nasa’i 330).
To nije bilo odobravanje nečistoće. Mjesto je očišćeno, a beduin je poučen. Međutim, naglo nasrtanje moglo ga je ozlijediti, raširiti nečistoću i pretvoriti neznanje u javno poniženje. Muhamed je u nekoliko trenutaka zaštitio čovjeka, prostor i svoje sljedbenike od njihova vlastitog naglog bijesa. Beduin je dobio pouku koju je mogao primiti, a okupljeni su dobili još veću: sveta namjera ne opravdava grubost.
Čovjek koji je grubo povukao ogrtač
Jedan beduin prišao je Muhamedu, snažno povukao njegov ogrtač tako da mu je rub ostavio trag na ramenu i grubo zatražio da mu se dade od Božjeg imetka. Prirodna reakcija povrijeđenog ega bila bi uvreda, odbijanje ili kazna pred svjedocima. Muhamed se okrenuo, nasmiješio i naredio da mu se nešto dade (Sahih al-Bukhari 3149).
On nije potvrdio grubost kao ispravan način traženja, ali nije dopustio ni da jedan nagli pokret odredi vrijednost čovjeka. Vidio je potrebu skrivenu iza nepristojnosti. Takva darežljivost prekida lanac u kojem grubost rađa grubost. Beduin je došao zahtijevati materijalno, a susreo se s unutarnjim bogatstvom koje se nije moglo istrgnuti povlačenjem ogrtača.
Ta’if: milost prema onima koji su ga kamenovali
U Ta’ifu je Muhamed bio odbijen, vrijeđan i kamenovan. Nakon tog progona ponuđena mu je mogućnost da stanovnike grada zadesi strašna kazna. Umjesto pristanka, izrazio je nadu da će iz njihovih potomaka doći ljudi koji će se okrenuti Bogu (Sahih al-Bukhari 3231). To je jedan od najsnažnijih primjera brige koja nadilazi vlastitu bol.
On nije zanijekao da su ljudi učinili zlo. Ipak, nije ih sve zatvorio u sliku neprijatelja niti je budućnost njihove djece vezao uz grijeh roditelja. Dok povrijeđena svijest traži trenutno poravnanje računa, poslanik gleda dalje: današnji napadač još se može promijeniti, a iz sredine koja ga danas odbacuje sutra može izrasti dobro. Strpljivost ovdje nije čekanje bez djelovanja, nego odbijanje da bol postane program za uništenje drugih.
Mač iznad glave i oprost napadaču
Druga predaja opisuje čovjeka koji je iskoristio trenutak odmora, uzeo Muhamedov mač i upitao tko će ga zaštititi. Muhamed je mirno odgovorio: “Allah.” Napadač je izgubio nadzor nad mačem, a odnos snaga se preokrenuo. Muhamed ga nije ubio niti mu uzvratio istim strahom, nego ga je pustio. Čovjek se vratio svojim ljudima govoreći da dolazi od najboljeg među ljudima (Sahih al-Bukhari 2910).
Oprost je u tom trenutku imao veću snagu od osvete. Da je napadač ubijen, njegovi bi ga ljudi mogli pamtiti samo kao žrtvu neprijatelja. Pušten na slobodu, vratio se kao živi svjedok čovjeka kojega nije uspio zaplašiti i koji ga nije ponizio kada je stekao prednost. Poslanik je zaustavio ubojstvo, ali nije proizveo novo.
Isus pred pljuvanjem, ruganjem i smrću
Isusa su u posljednjim satima njegova zemaljskog puta pljuvali, udarali, ismijavali i razapeli. Usred takva poniženja nije uzvratio mržnjom. Njegova molitva: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” otkriva kako poslanik vidi one koji su se potpuno poistovjetili s okrutnošću (Luka 23,34). On ne naziva zlo dobrim, ali zna da čovjek pod vlašću straha, mržnje i gomile često ne razumije dubinu vlastitog djela.
Ta molitva nije samo oprost pojedinim izvršiteljima. Ona prekida nasljeđivanje osvete. Isus svojim sljedbenicima nije ostavio zapovijed da ga osvete, nego primjer da ni najteža nepravda ne smije ugasiti Ljubav. Zato su i ljudi poslije njega, poput Stjepana dok su ga kamenovali, mogli moliti da se grijeh ne uračuna njegovim ubojicama. Djelovanje poslanika tako se nastavlja u onima koji su razumjeli njegov izbor.
Musa pred faraonom: blaga riječ tiraninu
Faraon nije bio samo čovjek koji je izgovorio uvredu. Predstavljao je vlast koja je porobljavala ljude i ubijala njihovu djecu. Pa ipak, Musa i Harun dobili su uputu da mu govore blagim riječima, ne zato što je tiranija zaslužila blagost, nego zato što je i pred najtvrdokornijim čovjekom trebalo ostaviti otvorena vrata da se prisjeti i poboji Boga (Kur’an 20,43-44).
Blag govor nije spasio faraona zato što je on ustrajao u oholosti. To pokazuje važnu granicu: poslanik može donijeti istinu, upozorenje i priliku, ali ne može izabrati umjesto drugoga. Dobrota ne jamči da će se svaki nasilnik promijeniti. Ona jamči da onaj koji prenosi Božju volju neće zaprljati istinu osobnom mržnjom. Posljedica izbora ostaje onome tko bira.
Jusuf i braća koja su ga odbacila
Jusufova braća, pokrenuta zavišću, bacila su ga u bunar i dopustila da bude odveden daleko od oca. Godinama poslije, kada je Jusuf imao vlast, a oni stajali pred njim ovisni o njegovoj pomoći, mogao ih je poniziti ili kazniti. Umjesto toga rekao je da toga dana nema prijekora nad njima i zamolio Boga da im oprosti (Kur’an 12,92).
Braća su priznala da su pogriješila, obitelj je ponovno sjedinjena, a vlast je postala sredstvo milosti umjesto osvete. Upravo u tome se vidi razlika između čovjeka kojim upravlja stara povreda i čovjeka koji je slobodan: prvi čeka dan kada će moći vratiti, a drugi koristi snagu da obnovi ono što je bilo razoreno.
Što su učinili ljudi oko poslanika
U mnogim događajima najprije se vidi nagla reakcija skupine. Prisutni žele nasrnuti na beduina koji je onečistio džamiju; sljedbenici žele zaštititi učitelja od uvrede; rodbina ili pleme spremni su uzvratiti napadaču. Takav poriv često se predstavlja kao odanost, ali u njemu može biti mnogo vlastitog bijesa, povrijeđenog ponosa i želje za kažnjavanjem.
Poslanik tada ne poučava samo prijestupnika. Poučava i svoje ljude. Zaustavlja gomilu prije nego što ona u ime dobra učini novo zlo. Pokazuje da čast svetinje ne branimo gubeći čovječnost, da ljubav prema učitelju ne dokazujemo mržnjom prema njegovu protivniku i da istinu ne činimo većom tako što nekoga ponizimo. Beduini, susjedi, neprijateljski stanovnici i napadači postaju ogledalo i za zajednicu: hoće li slijediti poslanikov primjer ili vlastitu povrijeđenu svijest?
Što se dogodilo s onima koji su činili loše
Ishodi nisu uvijek isti. Susjed iz priče o smeću promijenio se kada je iskusio brižnost. Beduin u džamiji nije pretučen ni protjeran, nego je poučen. Grubi tražitelj dobio je dar, a čovjek s mačem vratio se svojim ljudima zadivljen Muhamedovim držanjem. Jusufova braća priznala su pogrešku i doživjela oprost. Faraon je odbio priliku i dočekao posljedicu vlastitog izbora.
To je važno jer dobrota nije tehnika kojom upravljamo tuđim ponašanjem. Poslanik ne čini dobro da bi prisilio napadača na promjenu ili dobio priznanje mnoštva. On čini dobro zato što je to njegovo unutarnje stanje i njegova služba Bogu. Hoće li drugi čovjek prihvatiti pruženu priliku, ostaje njegov izbor. Ponekad se promjena dogodi odmah, ponekad mnogo kasnije, a ponekad se čovjek nastavi držati zla. Čistoća postupka ipak nije izgubljena: ona ostaje primjer svima koji su ga vidjeli ili za njega čuli.
Oprost ne ukida odgovornost
Izuzetna djelovanja poslanika ne smiju se pretvoriti u opravdanje za trpljenje svakog nasilja. U svim navedenim događajima postoji odgovornost. Nečistoća se čisti, faraon se upozorava, ubojstvo se sprječava, braća priznaju krivnju, a nasilni izbori imaju posljedice. Ono čega nema jest mržnja kao pokretač djelovanja.
Oprost znači ne nositi napadača u sebi i ne hraniti sliku osvete silom pažnje. Može uključivati udaljavanje, zaštitu slabijih, jasan govor i čvrstu granicu. Poslanici pokazuju da se granica može postaviti bez želje da drugi pati, kao i da se pomoć može pružiti bez poricanja istine. Upravo zato njihova dobrota nije sentimentalnost, nego velika unutarnja disciplina.
Kako se približiti onome što izgleda nedostižno
Čovjek možda ne može odmah zamisliti da bi ostao miran pred mačem ili molio za one koji ga kamenuju. Ali put prema takvoj slobodi počinje u mnogo manjim trenucima: kada ne odgovori uvredom na uvredu, kada ne prenese glasinu, kada ne pridruži svoj bijes bijesu skupine, kada očisti problem bez javnog sramoćenja krivca i kada najprije vidi što će njegov postupak proizvesti.
Poslanici nisu svojim primjerom htjeli običnog čovjeka obeshrabriti nedostižnom visinom. Pokazali su smjer. Svaki put kada čovjek odbije hraniti sukob, odvoji čovjeka od lošeg postupka i izabere ono što koristi svima, u njemu se oslobađa prostor za dobrotu. Strpljivost tada više nije stiskanje zuba, nego čuvanje unutarnje Ljubavi; brižnost nije slabost, nego sposobnost da se vidi dalje od trenutne uvrede.
Najveća izuzetnost poslanika bila je u tome što nisu dopuštali da ih ovaj svijet učini sličnima onima koji su im nanosili zlo. Čistili su smeće, štitili neupućenoga od gomile, darivali gruboga, opraštali braći, govorili blago tiraninu i molili za progonitelje. Time su dokazivali da čovjek ne mora biti rob prve misli, povrijeđenog ponosa ni zajedničke mržnje. Može ostati čovjek čak i onda kada se drugi prema njemu ne ponašaju ljudski.
